31. DHF – TRIBINA „HRVATSKI FILM U HRVATSKOJ PERIODICI“

17.5.2022.

Hrvatski filmski ljetopis, broj 108

Hrvatski filmski ljetopis, broj 108

U popratnim programima 31. Dana hrvatskog filma (10. – 14. 5. 2022., kino Tuškanac, Zagreb), održane su dvije tribine-predstavljanja tiskanih izdanja iz naklade Hrvatskog filmskog saveza, koji je bio i producent i organizator ovogodišnjeg DHF-a. Knjiga Film u školi – uspostavljanje modela filmske edukacije u srednjoj školi Ane Đordić predstavljena je 12. svibnja u Maloj dvorani, uz poveliko zanimanje publike, a dan poslije na istom je mjestu predstavljen novi broj Hrvatskog filmskog ljetopisa, uz tribinu naslovljenu Hrvatski film u hrvatskoj periodici. Sudjelovali su glavni urednik Nikica Gilić, članica redakcije Diana Nenadić i filmaš Damir Čučić, koji je u tom broju napisao svoj prvi tekst za tu tiskovinu.

Čučićevi „Zapisi o jednom pokoljenju – priča oko filma Mitch: dnevnik jednog šizofreničara“ otvaraju Ljetopisov broj 108, opisujući okolnosti nastanka njegova cjelovečernjeg dokumentarno-animiranog filma iz 2014. godine, ostvarenja koje zbog raznoraznih nepovoljnih okolnosti nije zaživjelo na ekranima, odnosno, kako reče Čučić na tribini, nije ostvarilo uobičajenu festivalsko-distribucijsku putanju ovdašnjeg cjelovečernjeg filma, iako su prva i ostala malobrojna prikazivanja ukazivala na dobre potencijale. Mitch, zajednički autorski, suredateljski rad Čučića i protagonista-autoportretista Mišela Škorića – Mitcha, nagrađen je posebnim priznanjima na Međunarodnom filmskom festivalu u Marseilleu – FIDMarseille i na Pančevo Film Festivalu, prikazan je, primjerice, i u natjecanju Sarajevo Film Festivala, no značajniji  plasman onemogućili su, s prijetnjom ozbiljnih sudskih reperkusija po filmaše,  odgovorni iz psihijatrijske ustanove na Rabu, u kojoj je film sniman.

„Poslije su zakazali odnosi između mene i producenta i između mene i protagonista. Sve je otišlo niz rijeku“, ustanovio je Čučić. „To se događa. Nekomu češće, nekomu rjeđe. Ostanu sjećanja. Pustiš se i pišeš o tomu.“

„To je najbolji tekst u broju i svakomu bih preporučio da ga pročita“, pohvalio je Gilić, a s time se složila i Diana Nenadić.

„Znao sam da ste me zbog nečega pozvali da ovdje gostujem. Sad sam shvatio“, odgovorio je Čučić.

„Mladost nije, ljepota nije…“, našalio se Gilić.

Tekst o nastanku Mitcha Čučić je napisao na poziv uredništva, a iako se, veli, s njegovim sklapanjem nije nosio ni lako, ni brzo, taj mu je zadatak potvrdio da mu se zapravo sviđa pisati. Sklonost se razvila, kaže, kroz pisanje scenarija, tritmenta, prijava na natječaje. Sljedeći naručeni mu tekst za Ljetopis je osvrt na knjigu Zapečaćeno vrijeme Andreja Tarkovskog (Edicije Božičević, Zagreb, 2021), a sam je predložio esej o nastanku svoga dokumentarno-eksperimentalnog cjelovečernjeg filma Rakijaški dnevnik (2015).

Filmski stručni tromjesečnik Hrvatski filmski ljetopis, podsjetimo se, izlazi od 1995., a kao i Danima hrvatskog filma, pokrenutima 1992., jedan od ključnih inicijatora bio mu je Ivo Škrabalo. Prepisujemo iz Škrabalova uvodnika prvog dvobroja, 1-2:

Diana Nenadić, Nikica Gilić, Damir Čučić (fotografija: Samir Cerić Kovačević)

Diana Nenadić, Nikica Gilić, Damir Čučić (fotografija: Samir Cerić Kovačević)

„Hrvatski filmski ljetopis pokrećemo s namjerom da se u današnjoj hrvatskoj kinematografiji popune dvije praznine: nedostatak stručnoga časopisa i nepostojanje sustavnog registra prijeko potrebnih podataka o njezinoj djelatnosti.

U Hrvatskoj trenutno ne izlazi nijedan filmski časopis, pa nema pogodnog mjesta za objavljivanje ozbiljnijih teorijskih ili pak povijesno-istraživačkih tekstova. Postoji, međutim, poveći broj, uglavnom mladih, filmu odanih kritičara koji se nastoje sustavno baviti promišljanjem umjetnosti filma i pokretnih slika, ali za to im mogu poslužiti tek neke usputne rubrike u dnevnim ili tjednim listovima, odnosno u radijskim ili televizijskim programima, pa po naravi stvari njihovi tekstovi često ostaju prolazni i poslije nedostupni.“

Dani hrvatskog filma, zamišljeni i ostvareni kao smotra, (probrani) pregled godišnje produkcije hrvatske kinematografije, posljednjih su godina na razne načine zasjenjeni drugim, u međuvremenu osnovanim i razvijenim tuzemnim festivalima. Gornji Škrabalov citat navodi na pomisao da je sredina devedesetih godina bilo doba skučenih mogućnosti filmskokritičarskog, filmskoosvrtnog objavljivanja. Možda se tada doista tako i činilo. No nije se znalo što će tek doći. U odnosu na današnje prilike, koje su nastupile barem prije cijelog desetljeća, ta se vremena čine rajski raskošnima, što pouzdano znade svatko tko se tom granom bavio i tad i sad te ih može izravno usporediti. Nije, nažalost, riječ o nostalgičnom (samo)zavaravanju ili optimizmu sjećanja. Usputne rubrike bile su kudikamo manje usputne negoli današnje i nalazile  su se uglavnom u medijima znatno širega dometa.

Dok su se, dakle, Dani hrvatskog filma pomalo usukali, Ljetopis ne samo da je postao najdugovječniji, u mnogim razdobljima i jedini hrvatski filmski časopis, nego i najobuhvatniji, postojano visoke kvalitete, prijemčiv za sve spisateljske forme i žanrove, kao i za sve što je relevantnim dijelom svijeta pokretnih slika, sedme umjetnosti. Osim o samim filmovima, u njemu se učestalo piše, primjerice, o filmskoj glazbi i knjigama vezanima uz film te o čemu god kinematografskom što tko želi i umije napisati, a jednako se rado objavljuju znanstveno diskursni tekstovi, poezija i sve između toga. Kako članci, studije, eseji… prekaljenih veterana, tako i radioničkih početnika.

„Na ovitku prvog broja Ljetopisa je fotografija ruku na tipkama klavira. Istina, iz klasika hrvatske kinematografije, Koncerta Branka Belana, no meni je pogled na tu naslovnicu odmah usadio ideju da Ljetopis ravnopravno obuhvaća i uključuje sve vezano uz film“, kaže Gilić, glavni urednik časopisa od 2010. g., koji je u tom, prvom broju objavio „dva tekstića“.

Posebno se, dakako, teži pratiti hrvatsko filmsko stvaralaštvo, suvremeno i baštinsko, a sugovornici su zamijetili da se od vremena Ljetopisovih početaka do danas među mladim, odnosno novim naraštajima filmskih kritičara umanjio zazor od pisanja o hrvatskom filmu te su stasale mnoge generacije koje podjednako rado i kompetentno istražuju i interpretaraju djela svih vrsta i rodova, dočim je nekoć, barem je takav dojam, bilo teže pronaći autore koji će se latiti pisanja o ostvarenjima koja nisu inozemni cjelovečernji igrani film. Tomu je, među inime doprinjela i znatno veća proširenost filmsko-kinematografskih tema na visokoobrazovnim ustanovama, a i vremena su, kako se kaže, donijela svoje. Primjerice, odnos prema dokumentarnom filmu općenito je znatno zainteresiraniji no što je bio prije četvrt stoljeća, čemu je, uz takve mijene u svijetu, u nas uvelike pridonio odlično organiziran i medijski populariziran ZagrebDox, pokrenut 2005. godine, festival dokumentarnog filma kakvog prije nismo imali.

O širini i inkluzivnosti Ljetopisova pogleda zorno svjedoči naslovnica predstavljenog broja 108, na kojoj je fotografija iz kratkog dokumentarno-eksperimentalnog filma Sve kaj ti nikad ne budem rekla (2021) malog producenta Filmaktiva, mlade autorice što je tek na putu afirmacije, Bele Bračko Milešević. Od 208 stranica broja, oko tri četvrtine posvećeno je hrvatskom filmu, među inime, slučilo se, tridesetosam stranica baš Danima hrvatskog filma, njegovom prošlogodišnjem, obljetničkom 30. izdanju održanom u rujnu 2021.

Oznake: