U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu od 10. je do 12. studenoga održan 7. MFAF, bijenalni Međunarodni festival arheološkog filma. Prikazan je dvadesetjedan film, svi dokumentarni – u raznim omjerima znanstveno-popularnog, obrazovnog i namjenskog – od kratkih do cjelovečernjih, uglavnom srednjometražni, pretežno europski, najvećma francuski (njih jedanaest). Francuski su i nagrađeni: prvom nagradom stručnog žirija (Dora Baras, Nikolina Uroda, Ante Rendić-Miočević, Gérard Denegri, Janko Heidl) Tako govori Tarām-Kūbi – Asirske prepiske Vanesse Tubiana-Brun i Cécile Michel, drugom Dame i prinčevi prapovijesti (Dames et princes de la Préhistoire/Ladies and Princes of Prehistory, 52 min, 2021) Pauline Coste, a trećom Ljudi s dina (Le peuple des dunes/The Dune People, 57 min, 2019) Davida Geoffroyja; studentski žiri (studenata povijesti umjetnosti, konzervacije-restauracije i arheologije) izabrao je Tajnu špilje Cosquer (La grotte Cosquer – Un chef d’oeuvre en sursis/The Mystery of the Cosquer Cave, 56 min, 2022) Marie Thiry, a publika je nagradila 1001 lice Palmire (Les visages oubliés de Palmyre/1001 Faces of Palmyra, 52 min, 2020) Meyara Al-Roumija.
Polazište Tako govori Tarām-Kūbi – Asirskih prepiski arheološko je nalazište Kültepe, gdje se nekoć nalazio grad Kaneš. Ondje su pronađene, i još se, zajedno s ostacima grada, pronalaze, iskapaju, tzv. kapadocijske ploče. To su pisma gusto pisana štapićem od trske na malenim glinenim pločicama (veličine otprilike 5 x 5 cm), klinastim pismom, a posrijedi su mahom pravni i trgovački dokumenti te korespondencija među članovima obitelji. Kaneš su prije četiri tisuće godina, u brončano doba, naselili asirski trgovci pristigli iz 1200 km dalekog Ašura (koji tad još nije postao prijestolnicom Asirije), današnjeg Qal’at Šarqāta u sjevernom Iraku. Obitelji su ostajale kod kuće, a trideset do četrdesetpet posto pronađenih pisama čine ona koja su svojim supruzima, braći i inim bližnjima slale žene koje su u Ašuru vodile brigu o kući, kućanstvu i obitelji. Pomislilo bi se, situacija nalik onoj gastarbajterstva, desecima stoljeća poslije. No, doznat ćemo, asirski muževi i ini na privremenom radu u inozemstvu nisu kruh u tuđini privređivali kao najamna radna snaga ovisna o poslovima koje će im dati domaćin, nego su ponajviše trgovali proizvodima što su ih izrađivale ašurske žene, visokokvalitetnim i skupocjenim tekstilom (druga važna roba bio je kositar), a gospođe, većinom pismene, itekako su odgovorno i znalački vodile sve poslove kod kuće.
Tako govori Tarām-Kūbi – Asirske prepiske otpočinje uredno predočenim informativnim izlaganjem, smještajem u prostor, vrijeme i kontekst. Asirska su se pisma slala u glinenim omotnicama-kutijicama na kojima bi obvezno pisalo: „Tako govori taj i taj/ta i ta“, da bi se znalo tko šalje, i „tomu i tomu“, da bi se znalo komu je namijenjeno. Autorice filma glavnu su riječ odlučile dati naslovnoj Tarām-Kūbi. Na nalazištu Kültepe pronađeno je petnaest pisama koje je iz Ašura slala bratu Imdi-Ilumu i mužu Innayi. Ona u filmu neće biti prisutna likom, već samo glasom (Elise Anderson Scotto), smirenim, blagim, pomalo sanjivim, ugodne intonacije, s mjericom drevne, sveznalačke mudrosti, čime se nenametljivo, ali uspješno sugerira nazočnost Tarām-Kūbi sada i ovdje – postumne onostrane sveprisutnosti njezina duha, duše, bića – koja prati nastojanja i pregalaštvo arheologa i znanstvenika što nastoje spoznati kako se bivovalo u doba kad je živjela u Ašuru. Pomislit ćemo sprva da je Tarām-Kūbi izabrana zato što je njezinih pisama u Kültepeu pronađeno više nego onih drugih pojedinaca ili da su sadržaji njezinih osobito zanimljivi. No postupno će se, gotovo usputice, prigušenom samorazumljivošću, razotkriti da je dosad ondje iskopano čak oko 22 500 odlično očuvanih pisama, među njima mnogo onih koje su pisale iste osobe i da bi se iz svakog niza mogla izgraditi, rekonstruirati iznimno zanimljiva priča. U kući, primjerice, bogatog trgovca Šalim-Ašura, iskopanoj 1994., sačuvan je arhiv s njih čak 1200 iz kojih se može pratiti život te obitelji kroz pet generacija. Petnaest Tarām-Kūbinih pisama u tim se omjerima i ne čini mnogo. Čitat će se i tuđa pisma, drugim glasovima, neka će čitati i arheolozi-asirolozi ispred kamere. U njima nema izraza čežnje ili čavrljanja o društvenom životu, poruke su isključivo praktične naravi – traži se novac za to i to, izvještava se koliko komada tkanine i kojega tkanja je poslano po tom i tom trgovcu, kakve je popravke trebalo izvršiti u kućanstvu i tomu slično. Glas Tarām-Kūbi nerijetko će i komentirati nastojanja Zemljana 20. i 21. stoljeća koji harno zagledaju u život njezinih suvremenika, sugrađana i sunarodnjaka, nježno upozoravajući na to kako im se otkrića čine velikima i značajnima, no da je, po njezinu mišljenju, riječ tek o skromnom zavirivanju u nedogleđe ondašnjice.
Tim dramaturško-pripovjednim postavom – pri čemu je slikovna građa isključivo ona današnjice, snimljena jednostavno, informacijski dokumentarno – autorice su znalački zaobišle s jedne strane poćut dociranja i suhoparnosti koji se nerijetko uvlači u takve filmove, a s druge dojam zabavljačko-(samo)propagandnih nakana kojima se podjednako počesto teži privući i zadržati pozornost publike te istaknuti važnost teme. Tako govori Tarām-Kūbi – Asirske prepiske, možemo reći, u razmjerno se kratkom trajanju poetski nenametljivo, istovremeno vrlo informativno, raslojava pomnošću, obzirnošću, oprezom i tihim iščekivanjem usporedivim s onime kojim arheolozi na terenu kistovima i četkicama za zube strpljivo rastiru zemlju i prašinu da bi došli do zakopane građe. Tek što na vidjelo izvuku jedan komad, već se u tlu počinje nazirati novi koji će, moguće, dosadašnje spoznaje navesti drugim smjerom.
