Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: 1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu | Godina: 2023 | Trajanje: 93 minute | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Igor Galo | Scenarij: Igor Galo | Producent: Umjetnička organizacija filmskih djelatnika Histria film
1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu - redatelj: Igor Galo
1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu – redatelj: Igor Galo

Krajem srpnja 1967., devetnaestogodišnjak Igor Galo s vršnjacima je preskakao ogradu Arene u Puli kako bi, kao i prethodnih ljeta, besplatno pogledao pokoji film koji se ondje prikazivao u sklopu 14. Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli. Te godine glavnom su nagradom, Velikom zlatnom arenom, ovjenčani Skupljači perja Aleksandra Petrovića. Veliku srebrnu arenu osvojilo je Jutro Mladomira Puriše Đorđevića, a Srebrnom su arenom nagrađeni Breza Ante Babaje i Na papirnatim avionima Matjaža Klopčića. Otisak glasovitog republičkog ključa, ključnoga, tvrde, u raspodjeli priznanja – djela i djelatnici iz svih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije morali su biti podjednako zastupljeni – namah je čitljiv: olovorena su dva srpska filma, jedan hrvatski i jedan slovenski. Riječ je, doduše, o očito sjajnoj kinematografskoj godini domaće kinematografije i svi navedeni nagrađenici uistinu su izvrsna djela, ostvarenja što se bez predrasuda mogu mjeriti s desecima najboljih filmova proizvedenih iste godine bilo gdje u svijetu, i danas uzbudljivi, nimalo zastarjeli klasici ovdašnje kinematografije, a kad bi o tomu kanonu presuđivala samo kvaliteta, bili bi to i u planetarnim razmjerima.

Godinu dana poslije, krajem srpnja 1968., Igor Galo, koji se prethodno nije bavio glumom, u Arenu stiže kao jedan od glavnih glumaca cjelovečernjeg igranog filma Imam 2 mame i 2 tate Kreše Golika, koji će također steći status ovdašnjeg klasika. U Arenu se Galo sad ne vere preko ograde, već staje pod svjetla pozornice. Prije premijere, producenti su mu, sjeća se, dali  stotinjak fotografija s njegovim likom. Bile su to tzv. star photos, fotografije zvijezda. Što će mu to, pitao je novopečeni filmski glumac, a odgovorili su mu da zato da bi nakon prikazivanja filma mogao potpisivati svoje fotografije za publiku koja će to od njega zacijelo tražiti. Mladić nije povjerovao, no nakon premijere, veli, jedva mu je ostala koja fotografija u džepu. Tako je Galo postao zvijezda velikih ekrana, osobito zaposlena i tražena tijekom 1970-ih, kad je, osim u brojnim jugoslavaneskim filmovima, glumio, primjerice, i u Željeznom križu (Cross of Iron, 1977.) Sama Peckinpaha, dobrim dijelom snimanom u SFRJ, odnosno u Sloveniji i Hrvatskoj.

1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu
1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu

Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli, FJIF, zametnut je 1953. g. kao Prva revija stranog filma, inicijativom ponajprije Marijana Rotara, tad novog (od 1952.) direktora pulskog Kinematografskog poduzeća, a kao takav okončan je 1991. g., kad je, uslijed ratnih okolnosti, 38. festival otkazan na dan otvaranja, da bi otad nastavio kao Filmski festival u Puli, Hrvatski filmski festival, Pula, Pula Film Festival… Pulski filmski festival, s glavnim natjecateljskim programom hrvatskog cjelovečernjeg igranog filma. FJIF je, nedvoumno, bio itekako važan, najvažniji filmski festival u SFRJ, čije su nagrade autorima i produkcijskim kućama bile vrlo bitne, gdje su se tijekom desetak ljetnih dana okupljali filmaši iz cijele Jugoslavije – glumačke zvijezde tad su se doimale sjajnima, a filmaši važnima – a bio je i poprište distribucijsko-prikazivačkih dogovora. Posjećivale su ga i inozemne delegacije i znamenite osobe (Richard Burton, Georges Sadoul, Marcel Carné, Sam Peckinpah, Sophia Loren…), nimalo nevažno nije bilo ni pokroviteljstvo predsjednika države Josipa Broza Tita koji je, neredovito, ali nerijetko, osobno posjećivao projekcije u Areni te primao ugledne goste.

Cjelovečernji dokumentarni film o FJIF-u, rogobatno-bombastično-izazovnoga naziva 1991. Adio Jugo, film, adio jugoslavenski filmski festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu, Galo je snimao i izrađivao čak tridesetak godina. Dakako, ne svakodnevno, a rad se toliko oduljio, kako veli, ponajprije zbog manjka financijskih sredstava. Uz stanovitu potporu pokoje institucije dovršen je, kaže, više-manje „u kućnoj radinosti“. Osim što je redatelj, scenarist i producent, Galo je i snimatelj dobrog dijela materijala, odnosno razgovora sa sugovornicima, od kojih su mnogi – iako snimke u filmu nisu datirane – snimljeni poodavno, vjerojatno 1990-ih. Korektne slike i korektnoga zvuka, te snimke stilsko-estetski doista ne domeću dalje od prigodno kućnoamaterskih pribilješki, no to se ne doima nedostatkom. Štoviše, na svoj način odražava i lijepo se slaže s općim duhom entuzijazma kojim zrači cjelina, srdačnog, zanesenog uvjerenja u to da je FJIF bio veličanstvena priredba i da je, bez obzira na razloge veće od njega samoga, velika šteta što se ugasio. A pri čemu se, ne samo u Galovoj interpretaciji, koja odiše privlačno iskrenom nostalgijom, s nekoliko prstoveta ogorčenosti, podrazumijeva da preoblikovanje u hrvatsku priredbu nije ni sjena negdašnjeg istinskog blještavila, vreve i zabave, iznimno zanimljive i onda, a nije bila rijetkost, kad među sudionicima nisu cvjetale ruže.

Galove snimke izjava, prisjećanja, tumačenja i komentara većine direktora FJIF-a, začetnika Rotara, brojnih autora, glumaca, glumica, filmskih kritičara i inih, u žustrom se ritmu – montažer je Danilo Lola Ilić – izmjenjuju s gustim obiljem uglavnom izvrsnog, gdjekad zgodno humornog, tuđeg arhivskog materijala snimanog tijekom četrdesetak godina FJIF-a. 1991. Adio Jugo… ne proučava povijest FJIF-a pomno, ni u tančine, već hvalevrijednim elanom i predanošću, tečno i dinamično daje određeni pogled na nj, onaj potpisanoga filmaša – makar kroz tuđe riječi, jer Gala u filmu gotovo i nema – a taj i takav pogled dijele i mnogi drugi. Bilo pa prošlo, no zašto ne bismo za time žalili, ako nam se žali, jedna je od neizrečenih, ali prenesenih vodilja.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave