Prvi pravi postpandemijski Animafest – jer čak se i onaj prošlogodišnji polustoljetni održavao na pandemijskim rubovima – podcrtan je dvjema stvarima. Prvi je dolazak Williama Kentridgea dobitnika festivalske počasne nagrade koji je svoj status velikana suvremene umjetnosti u Zagrebu potvrdio. Drugi je odluka selektora da u program, pa i onaj Velikog natjecanja kratkog filma, pripusti ostvarenja koje je proizvela umjetna inteligencija što je podjednako hrabra i dvojbena odluka iako su na prigodnoj popratnoj raspravi sudionici unisono zaključili kako AI ne može doseći kreativnost umjetnika.
A u toj kratkometražnoj konkurenciji, koja se tradicionalno smatra najvažnijom, trijumfirao je film iz „Zemlje-Čije-Ime-Se-Ne-Spominje”. Mediji, barem oni kojima je do objave festivalskih pobjednika još stalo, i nemaju baš sreće – na dva od tri značajna zagrebačka festivala u ovoj godini trijumfirala su ostvarenja iz agresorske zemlje. No, dok je laureat ZagrebDoxa bio otvoreni antiputinovski mozaik pa je unatoč nepoznatim autorima njegovo porijeklo isticano, porijeklo Varje Jakovljeve i njezina Vanlav (2022.) je nekako medijski zatajeno koliko god je sama autorica počastila Animafest svojim dolaskom i koliko god animatori nisu sportaši koji imanentno predstavljaju državu nego nježna bića koja najčešće stvaraju u svojoj intimi. Elem, tek se u kratkoj biografiji festivalskog kataloga nalazi podatak kako je Jakovljeva ugledna i nagrađivana likovna umjetnica koja dolazi iz Rusije i koja je, između ostaloga, radila kao art direktorica na remek-djelu Nos ili zavjera odmetnika prikazanom u dugometražnoj sekciji festivala prije tri godine. No, ostavimo zamjerke o licemjerju za sretnija vremena; Vanlav je uistinu sjajan film koji suhoparno prepričan priziva Hanekeov Funny Games. I ovdje se neznanci ubacuju u kuću mladog para, međutim, Jakovljeva kao da nastavlja tamo gdje je Haneke završio ispitujući u svom desetominutnom ostvarenju preobrazbe u odnosima moći i zlostavljanja i ne opterećujući svoju psihološku igru ičim drugim do običnim crtežom.
Izabrati najbolji između četrdesetak filmova koliko ih je uvršteno u kratkometražnu konkurenciju nezahvalan je posao. Puno lakši odabir imao je žiri dugometražne konkurencije pogotovo što se među šest naslova našao takav „festivalski i šire zicer” kakav je Moja romansa s brakom/My Love Affair with Marriage (2022.) latvijske umjetnice Signe Baumane koji je već trijumfirao prošle godine u Annecyju te je bio nominiran za Europsku filmsku nagradu. Baumane je dobro znana Animafestovoj publici, u Zagreb je dolazila kako bi predstavila neke od svojih prethodnih kratkih filmova, a od Vještice i krave iz 1991. nanizala ih je šesnaest. Moja romansa s brakom je svakako njezino barem zasad kapitalno ostvarenje što je podcrtano činjenicom kako je riječ o djelomičnoj autobiografiji. U privatnom i umjetničkom putu njezine junakinje Zelme (njezin glas u offu posuđuje Dagmara Dominczyk iz hipsterskog serijala Naslijeđe) lako je prepoznati i Signin život i autoričin zanesen i efektan profeministički obračun s bivšim, nesretnim ljubavima, s pitanjima roda i spola i s represivnim sustavima, a sve je to zapakirano u sjajnu kolažno-iskričavu 2D animaciju te upotpunjeno elementima mjuzikla i duhovitim edukativnim opaskama o biokemijskim reakcijama Zeldina mozga.
Ako je, dakle, Moja romansa s brakom očekivano potvrdio ulogu favorita, onda je najugodnije i neočekivano iznenađenje svakako mađarska znanstveno-fantastična drama Plastično nebo/Muanyag egbolt (2023.) koja se morala zadovoljiti posebnim priznanjem žirija. Sarolta Szabo i Tibor Banoczki kao autorski par djeluju od 1997. godine i kratki su im filmovi dosad prikazivani na Sundanceu i u Clermont-Ferrandu. Plastično nebo vodi nas u 2123. godinu i kontekstualno je tipična distopijska priča smještena na Zemlju kojoj nedostaje resursa pa se ljudi, kako bi živjeli kraće i osigurali zelenu budućnost s pedeset godina pretvaraju u stabla. Kada glavni junak shvati da se njegova supruga prijavila za takovrsnu „reinkarnaciju” prije vremena on joj pokušava pomoći, a gledatelj kreće na impresivno vizualno putovanje koje u sebi sadrži niz asocijacija na klasike žanra od Lema do Istrebljivača. No, iako distopijski omeđen i formalno ekološki svjestan, Plastično nebo zapravo nam nudi neobičan i hrabar subverzivni moment o vremenima u kojima briga za zelenilo i održivost postaje bitnija od suštinske humanosti čak i ako ih poimamo kao iste strane medalje.
Ostali prikazani naslovi uglavnom su uronjeni u kategoriju prosječnoga. Body-horor-anima Amritina gozba/Amrita no kyoen (2023.) Sakua Satamotoa o tri srednjoškolske prijateljice koje ulaskom u napuštenu zgradu i suočene s nadnaravnom silom upadaju u svojevrsnu vremensku petlju rutinski je odrađen podžanrovski komad, likovno dojmljiv, ali kvalitetom bitno zaostaje za prethodnim dugometražnim filmom istog autora Aragne: Grimizni znak prikazanim 2019. na Animafestu; Nema promjena u našem životu (2022.) Jingweia Xua melankolična je priča o svršenom studentu suzafona koji se vraća u rodni depresivni postindustrijski grad u kojem se, uz fino razrađenu mizanscenu, kao jedino interesantno nameće pitanje funkcionira li i dalje i na koji način kineska komunistička cenzura dok je Ratovi jednoroga/Unicorn Wars (2022.) španjolskog redatelja Alberta Vazqueza koji nas je ne tako davno, zajedno s Pedrom Riverom, počastio iznimnim Psihonauti, zaboravljena djeca, tek zabavna vizualno infantilna horor basna koja koketira s campom o uistinu krvavom sukobu medvjedića i jednoroga s jasno izraženom političkom antiratnom porukom.
Konačno, najveće razočaranje Animafestove dugometražne konkurencije svakako je Slijepa vrba, usnula žena/Saules aveugles, femme endormie (2023.) kojeg je redatelj i scenarist Pierre Foldes osmislio prema šest priča japanskog živućeg književnog klasika Harukija Murakamija. Film je smješten u Tokio nakon potresa i tsunamija 2011. godine, a zagonetna priča prati nekoliko likova pri čemu je kakva-takva narativna okosnica bračni par – Kyoko koja suočena s medijskim napumpavanjem potresa napušta supruga Komura, kirurga koji, pak, tajanstvenim poslom odlazi na sjever. Murakamijeva djela, znano je, kulturalno su na razmeđi njegove domovine i Zapada koje nerijetko povezuje univerzalni osjećaj otuđenja, no od njegovog magičnog realizma u Foldesovu filmu ostalo je vrlo malo, a konačnom dojmu ne pridonosi ni djelomična upotreba rotoskopije koja se ne čini adekvatnim izborom za nadrealno i oniričko ozračje filma te ne vidimo razlog da ova zanimljivo koncipirana „shortcut” animirana adaptacija bitno popravi stav o nefilmičnosti Murakamijeve poetike.
