Aureola na kušnji

18.7.2022.

Naslov originala: Nebesa | Godina: 2021. | Trajanje: 122 minute | Zemlja proizvodnje: Srbija, Njemačka, Sjeverna Makedonija, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina | Režija: Srđan Dragojević | Scenarij: Srđan Dragojević | Glumci: Srđan Dragojević | Glumci: Goran Navojec, Bojan Navojec, Ksenija Marinković, Nataša Marković, Sana Kostić, Miloš Samolov, Nikola Pejaković, Srđan Žika Todorović, Miloš Timotijević | Producent: Ma.ja.de. , Sektor Film, Forum Ljubljana, Studio dim, Montenegro Max Film Kino, Novi film, Biljana Prvanović, Srđan Dragojević | Distribucija: Duplicato
Nebesa - redatelj: Srđan Dragojević

Nebesa – redatelj: Srđan Dragojević

Ratnom dramom ‘Lepa sela lepo gore’ iz 1996. godine, dok su ratne strasti još bile uzburkane, Srđan Dragojević stekao je status kultnog redatelja na exjugoslavenskim prostorima, a i šire. Ugledni filmski časopis Sight&Sound  ‘Lepa sela lepo gore’ uvrstio je u trideset najboljih ratnih filmova. Dvije godine kasnije (1998.) Dragojević snimio je manje uspješan, također ratni film, ‘Rane’. Široka publika najradije je ipak gledala njegove komedije ‘Mi nismo anđeli’ (1992.) i ‘Parada’ (2011.). ‘Nebesa’ su na tragu Dragojevićevih žanrovskih koktela ‘za svakog ponešto’, kombinacija komedije, drame i fantastike, film koji bi trebao privući široku publiku, ali rezultati to ne potvrđuju. Film je prije Pule već bio prikazan, konkretno krajem prošle godine (2021.) doživio je  svoju hrvatsku kino distribuciju, bez očekivane posjećenosti. A u okviru programa manjinske produkcije, prikazan je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu kao novi Dragojevićev uradak. Prikazan je u Areni kao druga projekcija, u kasnom terminu, što je s obzirom na pojedine prizore filma i strukturu festivalske publike bila primjerena odluka.

 

‘Nebesa’ se ‘otvaraju’ prema bespućima tranzicije na domaćim prostorima, i to u tri vremenske razine, 1993., 2001. i 2026. godine. Izbjeglica, dobrodušni gubitnik Stojan (Goran Navojec), bivši režimski službenik i komunist, životari na dnu društvene ljestvice. Njegova energična  žena (Ksenija Marinković), (prazno)vjerski fanatična, podcjenjuje ga zbog skrupula koje mu sprječavaju poduzetničke inicijative i prosperitet obitelji. A kad (prilikom rutinske zamjene žarulje), Stojan doživi strujni udar, a kao posljedicu, iznad glave dobije svetačku aureolu (u osuvremenjenom ‘led’ izdanju), ona se izbezumi u nastojanju da se taj znak ukloni. Po savjetu medijskog ‘tarot gurua’ (uočljiv detalj njegova raskošnog kič prebivališta), ‘bezgrešni’ Stojan treba počiniti grijeh, kako bi izgubio svetački atribut. Zbunjen i srameći se novog tjelesnog dodatka, Stojan ispočetka skriva aureolu, ali postupno i nevoljko prihvaća ženine savjete. Međutim, rezultati tih postupaka nisu predvidljivi. Aureola koja ga je trebala promovirati u neko više biće, postaje okidač za Stojanov put moralnog pada i uzdizanja u izopačenoj društvenoj hijerarhiji… U druga dva dijela filma, uvjetno trilogije, u središte zbivanja ulaze drugi likovi, ciljevi, radnje i pristupi, s općom tendencijom prijelaza iz naturalističkog u nadrealističko.

 

Dragojević u svojoj filmskoj alegoriji kroz društvenu promociju malog čovjeka pokazuje što se događao na obližnjim prostorima u zadnjih tridesetak godina, ali prelazi dimenzije ove teme u sfere ideološke i antropološke univerzalnosti. Naturalističkim pristupom u prikazivanju nasilja nastoje se postići efekti, a Stojan u konfrontaciji s ‘Nebeskim’ autoritetom  postaje sve nasilniji i bezumniji. Scenaristički nepotreban  vrhunac tog bezumlja je odvođenje maloljetne kćerke u lokalni klub, mjesto raskalašenih prostitutki, kriminalaca i nasilnih ‘dijaloga’. U prvom dijelu filma (pod nazivom ‘Grijeh’) Stojan uporno pokušava skinuti aureolu i kada dobiva (komercijalno isplative) sljedbenike. Pitanje zašto glavni lik ne prihvaća svetački atribut kao novi resurs, već ga želi eliminirati, iako ga dio okoline otkriva kao novokomponiranog sveca, donekle je objašnjivo moralnim integritetom lika prije transformacije, ali  manje je jasno zašto njegova religiozna i ambiciozna supruga ne prihvaća aureolu kao vjerski pozitivan znak niti komercijalni resurs. Ako on nije u stanju procijeniti korisne opcije novog rekvizita, mogla bi to biti njegova žena, ali ona ustraje u nastojanju da ga poništi.

 

Nakon Stojana, u drugom vremenskom nivou (u 2001. i 2026. godini) i  pod drugim nazivljima poglavlja filma (‘Milost’ i ‘Zlatno tele’) u protagonističku ulogu izbija sporedni lik iz prethodnog poglavlja, maloumnik Gojko (Bojan Navojec) koji se do tada pojavljuje ‘u tragovima’.  Dragojević dodaje novu religioznu dimenziju novom liku, koji putem mobitela pokušava komunicirati s omiljenim svecem. U ovom dijelu filma i na ovom liku dolazi do najradikalnije transformacije (pretvaranje odraslog čovjeka u dijete), što je ‘već viđeno’ u filmskoj reprodukciji. Gojko je ponovo u jednoj od glavnih uloga i u trećem dijelu filma, kao ulični slikar u bliskoj budućnosti (2026.), pod znakovitim naslovom (Zlatno tele).  Dolazi do susreta s već poznatim likovima…

 

Pod specifičnim domaćim transformacijskim fundusom, primjetan je utjecaj nekih od klasičnih filmskih naslova, kao što su ‘Andrej Rubljov’ Andreja Tarkovskog (sakralni interijeri, slikar, freske…) ili, primjerice Fincherova ‘Neobična priča o Benjaminu Buttonu’ (čovjek-dijete), ali pretencioznost Dragojevićeve trilogije ide na račun razumljivosti i koherentnosti radnje. Kolateralna žrtva nastojanja na uzvišenosti i  univerzalnosti poruke je i karakterizacija likova u, uostalom, vrlo kvalitetnoj izvedbi glumaca, te razlomljena radnja do razine povremene nečitljivosti. Film koji na početku obećava kao priča o malom čovjeku i njegovoj reakciji na iznenadni potencijal, koji nije sposoban realizirati na pravi način,  pretvara se u društvenu alegorijsku fresku koja doslovce ‘ide u nebo’ s nejasnim porukama i redundantnim scenarističkim i redateljskim naporima.

 

Spomenimo još da je Srđan Dragojević 2005. snimio nastavak ‘Mi nismo anđeli 2’. Radnja njegovog povijesnog romantičnog dramatskog spektakla ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’ (2009.) odvija se tijekom Prvog svjetskog rata. Tragikomedija ‘Atomski zdesna’ (2014.) s ekipom odličnih glumaca (među ostalim, Goran Navojec i Bojan Navojec) govori o kapitalističkoj tranziciji na balkanski način fokusirajući se na tadašnji agresivni ‘time-sharing’.

Oznake: