BATINA IMA DVA KRAJA

20.7.2023.

Naslov originala: Samo kad se smijem | Godina: 2023. | Trajanje: 73 minute | Zemlja proizvodnje: Hrvatska, Srbija | Režija: Vanja Juranić | Scenarij: Vanja Juranić, Elma Tataragić | Glumci: Tihana Lazović, Slavko Sobin, Jasna Đuričić, Elodie Paleka, Marina Redžepović, Stojan Matavulj, Ivan Čuić, Stipe Radoja, Filip Radoš | Producent: Maxima film; koprodukcija: Biberche productions |
Samo kad se smijem - redateljica: Vanja Juranić

Samo kad se smijem – redateljica: Vanja Juranić

Nasilje u obitelji je grozno, nasilje u obitelji koje završava sa smrtnim posljedicama je užasno. To znamo, čujemo i, nažalost, vidimo često oko nas, ali kada se ta slika pretoči na film onda više nismo samo oni koji smo o tome nešto čuli iz medija nego su nam nečije sudbine ušle u vlastiti dom. To sučeljavanje sa stvarnošću traži više od činjenice, kojom se ova gotovo stopostotna ženska ekipa vodila, da sve o tome znate pa nema smisla ponavljati, prenijeli su i mediji. U tome je prvi loš korak u ovoj priči koja nije dobila pravi žanr, iako se najavljuje kao drama, na kraju nije ispala ni kao melodrama. Predugi i jednolični kadrovi u kojima se ne dešava ništa kao da su tu kako bi popunili vrijeme do onog trena kada će sud odrezati kaznu zatvora za mladu suprugu u majku Tinu (Tihana Lazović) kojoj je pukao film i jednom zauvijek se riješila nasilnika.

Nažalost, to nije baš tako jednostavno ako ne znamo uzroke, a posljedice su uvijek poznate – batina ima dva kraja i udarit će ovako ili onako. Nije dovoljno samo pretpostavljati. Ovakvi filmovi spadaju u one iz sudnice gdje dvije strane sukobljavaju prijepore a karakteri i pozadina, okolnosti otkrivaju psihologiju stranaka koja ih je dovela do trenutka kada je bilo kasno. Također, i zatvorske priče bi bile idealan filter za shvaćanje što je to Tini prekrilo oči da je zamahnula ili posegnula za oštricom kako bi prekinula agoniju. Disfunkcionalna obitelj u kojoj brižna majka, poslušna kćer, strpljiva kućanica i supruga odluči ipak završiti fakultet izazvat će potres kod supruga Frane (Slavko Sobin) i sijevnut će šake. Nekako se u ovom ritmu jednolične izmjene ručkova, šetnji i ćaskala s prijateljicama ne čini baš da je tuča na vidiku. No, podjela na mazohista i sadista nije dovoljna da se ispravi i disfunkcionalan film u kojemu mazohist kaže tuci me a sadist e baš neću, ili kada meni bude odgovaralo, pa slijedi oprost, suze, nije to htio kaje se, ona oprašta a sadist tek tada kreće u akciju.

Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, a iza svake uspješne žene pak uspaljen i frustriran muškarac. Frustracije i nezadovoljstvo idealni su okvir za razvoj bolesti, pogotovo kod onih koji su njome od prije zaraženi nekim okolnostima, ponajprije obiteljskim. Zadar nije slučajno grad odabran za kulisu jer, bar za domaću publiku, asocira na niz sličnih afera kao i ova koje su na kraju završile  tragikomično i za žrtve i za nasilnike. Koliko je nedostatak pravog odabir žanra najbolje govori sama uloga Tihane Lazović, koja već s popriličnim iskustvom naprosto se nije imala za nešto konkretno uloviti, pa je njena gluma uvjetovana prepričavanju slučaja. Kuha, pere, ćaska, čeka, strahuje i nije joj do dodira s mužem, a nakon što dobije batine i dalje je u dilemi oprostiti ili… Tu odgovora nema, nema ni rješenja, niti ga scenarij nudi kao nužan dio dramaturške zapletenosti u kojoj bi gledatelj stao u obranu žrtve a ne iščekivao novi ispad nasilnika. Šteta, jer je izazov ogroman.

Na kraju se ipak zatvorsko iskušenje pokazalo kao nužno, kada već nije sudnica poslužila kao početak priče, ili možda vrhunac raspleta, jer poznata slika kako zatvorenik/ca pere hodnik (opet predugo pranje bez opravdanja jer smo sve prije toga vidjeli i shvatili) popunjava onu prazninu od batina u discu do lupanja na zaključana vrata stana, gdje prevladava više strah za kćer Maru nego od novih Franinih udaraca. Posljedice su jasne. Pravda je i tako relevantna, traume ostaju, iz zatvora u zatvor – za Tinu se očito ništa nije promijenilo. E, samo da je tako i ispričano a ne servirano uz hladan ručak i mlako pivo. Ako tome dodamo i nerazumljive dijaloge, što zbog lošeg tona i loših dikcija, utisak je kao u ranijem Vanjinom filmu «Zagreb Capuccino» -ni kava ni mlijeko, dokumentaristička priča iz crne kronike zavijena u igrani film. Nasilje nad ženama nije dovoljno opravdanje za propušten sadržaj.

Oznake: