“Hodaj poput deve, to je jedina životinja koja ruminira dok hoda”, savjetuje nam Raheem, imaginarni sugovornik u novom eksperimentalnom filmu nagrađivanog multimedijalnog umjetnika Davora Sanvincentija Mjesta koja ćemo disati. Savjet koji je možda upućen gledatelju dok se pokušava uhvatiti za misaonu nit kriptičnog naratora ili pak dokučiti na kojem se mjestu nalazi prije nego ga narator prebaci u neki drugi, jednako kriptični krajolik. Po uzoru na njegov prethodni filmski esej Skoro ništa i dalje noć u kojemu se na intrigantan način bavi fenomenologijom slike, Sanvincenti i ovdje koristi metodu asocijativnog nizanja i kolažiranja misli i slika koje gledatelja potiču na promišljanje i aktivno sudjelovanje u kreiranju značenja, a tematski (ugrubo) istražuje odnos čovjeka i prirode.
Film započinje iskapanjem misteriozne filmske vrpce i efektnim stroboskopskim blicanjem njezinih istrunulih slika. Nakon toga nas autor smješta u niz snolikih, netaknutih, gotovo primordijalnih krajobraza koji se doimaju izmješteni iz definiranog prostorno-vremenskog kontinuuma. Naš jedini vodič je nevidljivi narator koji posredstvom teksta nalik putopisnim bilješkama govori o mjestima, ljudima i dogodovštinama na svom putu, te istovremeno, poput kakvog mudraca, dijeli filozofske misli i maksime o čovječanstvu, politici, kolonijalizmu, alijenaciji, nužnosti empatije i solidarnosti te povratka čovjeka prirodi. Možda se zato Sanvincenti iznova vraća filmskoj vrpci, mediju organskog porijekla koji je u doba digitalnih medija naprasno izbrisan iz kulturnog pamćenja. Impozantne snimke različitih šumskih, planinskih, vulkanskih i otočnih krajolika su tako uhvaćene na 16-milimetarskoj vrpci, a snimali su ih u tandemu Sanvincenti i direktor fotografije Ivan Slipčević (stalni suradnik Ane Hušman i brojnih drugih autora eksperimentalnih filmova).
Osim umješnosti u filmskim eksperimentima, Sanvincenti se u svojih zadnjih dvadesetak godina karijere iskazao i u zvučnim eksperimentima. Tako je i u ovom filmu dizajn zvuka besprijekoran, a u njemu se domišljato isprepliću zvukovi prirode, tradicionalna dalmatinska ojkavica i skladba finskog elektroničkog benda Pan Sonic.
Tekst je kao i u autorovom prethodnom filmu oblikovan kao intertekstualni kolaž. Satkan je od misli pjesnika i pisaca (Predrag Matvejević, Rainer Maria Rilke, Henry David Thoreau), filozofa (Konfucije), filmaša (Ken Loach, Chris Marker), ali i autorovih bake i djeda. Intertekstualnost kao književno-teorijski termin koji u sebi sadrži ideju o isprepletenosti i međusobnoj zavisnosti značenja svih književnih djela, može se primijeniti i na konceptualni pristup Mjesta koja ćemo disati. Vanvremenskim monolitnim krajolicima i polifonijskom strukturom teksta, Sanvincenti dokida granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sugerirajući njihovu isprepletenost u prirodi, kulturi, čovjekovu iskustvu i pamćenju. Konačni rezultat je dojmljiva refleksivna i meditativna poema koja nas podsjeća na univerzalnost ljudskog iskustva, inherentnu srodnost čovjeka i prirode, te potiče na povratak jednostavnom životu u skladu s ritmom (naše iskonske) prirode.