DA2 Film Festival 2021.

10.11.2021.

László Moholy-Nágy: Novi Bauhaus - redateljica: Alysa Nahmias

László Moholy-Nágy: Novi Bauhaus – redateljica: Alysa Nahmias

U zagrebačkom kinu Urania održan je treći DA2 Film Festival, posvećen filmovima na temu dizajna, arhitekture i umjetnosti. Prikazano je ukupno osam dokumentaraca, a osim u kinu mogli su pogledati i online. Donosimo pregled tri ponajbolja filma, uz napomenu da je za pobjednika izabran “Jørn Utzon: čovjek i arhitekt” redateljica Lene Borch Hansen i Anne von Lowzow.

 

“Priča o dva grada” Donne Serbe-Davis istražuje negativne posljedice turističke industrije na Veneciju i to kroz objektiv najvažnijeg aktivnog talijanskog fotografa, a on je Gianni Berengo Gardin. Fotografijom se bavi još od rane mladosti, na poticaj ujaka koji je bio prijatelj Cornella Cape, mlađeg brata slavnoga fotografa Roberta Cape, te mu je iz Amerike slao knjige o fotografiji. Mladi Gardin napustio je tada posao u obiteljskoj trgovini stakla i bisera i počeo se profesionalno baviti fotografijom. Snimao je prosvjede na Bijenalu 1968., čitavu jednu seriju posvetio je stanju u talijanskim umobolnicama, bilježio je život Roma i nomade… Arhiva u njegovom tavanskom stanu prepuna je knjiga, među kojima se ističu one s posvetom Henrija Cartier-Bressona, koji mu je najveći uzor.

No, Venecija iz Gardinovih prizora polako nestaje. Ona je danas tek usputna stanica golemih kruzera i milijuna turista. Godine 1954. Venecija je imala 154 tisuće stanovnika, a danas u njoj ima manje Venecijanaca nego stranaca koji je svakodnevno posjećuju. Kruzeri stvaraju goleme brazde, što dovodi do erozije i regresije obalne linije, a navala stranaca dovela je do toga da nema dovoljno stanova, jer sve ide za najam i to isključivo nerezidentima, pa kako zdvojno kaže jedan protagonist filma, ključni donositelj odluka u Veneciji je Airbnb sa sjedištem u San Franciscu.

Stanovnici Venecije osnovali su i odbor protiv kruzera, a 91-godišnji Berengo Gardin bori se na svoj način – fotografijama. Nakon što je La Repubblica posvetila cijelu stranicu njegovim fotografijama gigantskih brodova, glas o ugroženoj venecijanskoj laguni pronio se i do New York Timesa. Iz grada koji je nekada bio sjedište banaka i trgovina mladi su pobjegli, jer jedino što mogu raditi jest prodavati staklene figurice, ali ne one s otoka Murano, gdje je zatvoreno 40 posto radionica zbog jeftinih imitacija iz Kine. Odličan prikaz grada koji ne tone samo fizički nego i metaforički.

 

Legenda kaže da su jednom djecu u Kini na školskom testu pitali tko je predsjednik Francuske, većina njih odgovorila je – Pierre Cardin. Rođen je u Italiji kao Pietro Costante Cardin, obitelj mu je 1924., kad je imao samo dvije godine, pred Mussolinijem pobjegla u Francusku. Kao mali izrađivao je haljine lutkama i već tada je znao da želi postati modni dizajner. Tijekom Drugog svjetskog rata živio je u Vichyju i radio za Crveni križ, te je pomagao jednom krojaču kod kojeg je naučio zanat. Potom dolazi u oslobođeni Pariz, gdje od 1946. radi kao prvi krojač za Christiana Diora i sudjeluje u stvaranju New Looka. Dior mu je kasnije pomogao da osnuje vlastitu modnu kuću, a “House Cardin” naziv je i filma Todda Hughesa i P. Davida Ebersolea.

Pierre Cardin bio je vizionar koji je izveo modu iz buržoaskih salona visoke mode; smatrao da moda nije samo za bogate, no kada se njegova odjeća našla u prodaji u robnoj kući Printemps, izbačen je iz sindikata visoke mode. Žensku konfekciju (prêt-à-porter) stvorio je upravo Cardin, a u filmu ga nazivaju “prvim socijalistom u visokoj modi”. Prvi je napravio i kolekciju za muškarce, a njegova čuvena odjela bez ovratnika nosili su Beatlesi. Bio je i prvi dizajner koji je angažirao modele druge boje kože, pa je tako njegova muza i jedan od najpoznatijih modela 60-ih postala Japanka Hiroko Matsumoto.

U osamdesetima je od industrije naočala napravio modnu industriju; naočale s njegovim potpisom nosio je i James Bond, a stavljanjem svog loga na mnoge predmete počeo je i s vrlo uspješnim brendiranjem svog imena u doba kada taj izraz još nije ni postojao. U vrijeme kada je moda bila ograničena samo na privilegirane, Cardin je omogućio da moda dotakne svakog pojedinca, a mnoge njegove ideje danas su okosnica modne industrije.

“László Moholy-Nágy: Novi Bauhaus” redateljice Alyse Nahmias donosi priču o slavnom slikaru, fotografu i profesoru, jednoj od vodećih figura avangarde 20. stoljeća. Rođen je kao László Weisz, otac ih je napustio pa ga je odgojio ujak te je uzeo njegovo prezime Nágy, kojem je kasnije dodao i Moholy. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, no mrzio je rat i tada je počeo slikati, naslikao je na stotine krokija na razglednicama koje je slao s ratišta. Nakon rata odlučio je postati umjetnik. U Berlin je stigao u proljeće 1920, a tri godine kasnije Walter Gropius pozvao ga je da predaje na Bauhausu u Weimaru, najznačajnijoj umjetničkoj školi 20. stoljeća.

Nakon odlaska Waltera Gropiusa iz Bauhausa dao je otkaz i u Berlinu otvorio svoj studio. No, njegovo shvaćanje umjetnosti u nacističkoj Njemačkoj bilo je nepoželjno, pa se nakon kraćeg zadržavanja u Amsterdamu i Londonu trajno nastanio u Chicagu. Tamo je 1939. osnovao vlastitu školu pod nazivom Novi Bauhaus, i to tako da je uspio nagovoriti prijatelje i kolege da prvu godinu predaju bez plaće. Glas o školi počeo se širiti, studenti su dolazili odasvud, a jedan od uvjeta studiranja bio je da se svaki student zna služiti svakim alatom i strojem u zgradi. Također su morali učiti biologiju i slušati predavanja Johna Cagea o novoj muzici. Na školi su predavali György Kepes, Buckminster Fuller, Marly Ehrman, a jedan od kolegija bio je i onaj skulpture ruku, koji je zaslužan za nastanak sapuna Dove. Za vrijeme Drugog svjetskog rata prilagodio je program ratnim vremenima, pa su tako uvedeni kolegij kamuflaže i kolegij terapeutskog dizajna za veterane na rehabilitaciji. Osim slikanja Moholy-Nágy bavio se i fotografijom, a posebno je poznat po svojim fotogramima. Radio je toliko toga umjesto da je bio poznat samo po jednoj stvari i to je jedan od razloga zašto nije bio tako prepoznat kao njegovi suvremenici, a kako je izjavila jedna kustosica, “ljudi još ne shvaćaju razmjere u kojima je utjecao na američku kulturu”.

Oznake: