Dnevnik Diane Budisavljević – jedinstven filmski uradak

17.1.2020.

Naslov originala: Dnevnik Diane Budisavljević | Godina: 2019. | Trajanje: 88 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska, Slovenija, Srbija | Režija: Dana Budisavljević | Scenarij: Dana Budisavljević, Jelena Paljan | Glumci: Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Areta Ćurković, Ermin Bravo | Producent: Hulahop, December, This and That Productions |
Dnevnik Diane Budisavljević - redateljica: Dana Budisavljević

Dnevnik Diane Budisavljević – redateljica: Dana Budisavljević

Kada se u filmskom djelu, pa time u kinematografiji pojedine zemlje pojave novi kreativni postupci pri korištenju filmskoga jezika, rodova, žanrova, tehničkih i tehnoloških mogućnosti, umjetnička razina stvaranja raste, pa se doista može govoriti o pomacima u filmu kao umjetničkom djelu. Svaka autorska domišljatost koja obogaćuje film, dobrodošla je.

Najbolji primjer jest vrlo specifičan film Dnevnik Diane Budisavljević redateljice i suscenaristice Dane Budisavljević. On je posve zaslužen pobjednik Pulskoga filmskoga festivala, najbolji hrvatski film po sudu i žirija, i kritičara, i gledatelja, koji su mu dodijelili nagrade. Valja naglasiti da je to prvi dugometražni igrani, točnije igrano-dokumentarni film iskusne i uspješne dokumentaristice i montažerke Dane Budisavljević. Ona je prva žena u samostalnoj Hrvatskoj koja je dobila Veliku zlatnu arenu te druga koja je dobila Zlatnu arenu za režiju. Film je osvojio još dvije Zlatne arene – Marko Ferković za montažu i braća Alen i Nenad Sinkauz za glazbu – te nagradu publike Zlatna vrata i nagradu filmskih kritičara međunarodne udruge FEDEORA. I nakon Pule nastavio je nizati nagrade na festivalima i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Imao je i zapaženu gledanost u hrvatskim kinima, više od 30.000 gledatelja, ali i u drugim zemljama, posebice susjednima.

Film ima podnaslov Istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima, čime odmah skreće pozornost na vrlo važne i osjetljive povijesne događaje. Naslovom pak upućuje na temu, prikaz iznimno važnog djelovanja i osobnosti velike humanitarke Diane Budisavljević, nepravedno gotovo nepoznate, i to na početak njezina samoinicijativnoga, nesebičnoga rada na spašavanju srpske i židovske djece iz logora NDH tijekom Drugoga svjetskoga rata.

Igrani dio filma temelji se na ne tako davno otkrivenom i objavljenom dnevniku Diane Budisavljević – Austrijanke, katolkinje udane za zagrebačkoga uglednoga liječnika Julija Budisavljevića, pravoslavca – kojoj nikakve razlike nisu bile bitne, nego joj je bio važan svaki čovjek, posebice djeca. Zbog vrlo osjetljive teme obavljena su višegodišnja povijesna istraživanja. U tomu je organizacijski zaslužna produkcijska kuća Hulahop, u čijem se okrilju film producirao i koja ga distribuira. Autorici filma Dani Budisavljević uspjelo je da vrlo precizno, obazrivo, suptilno, bez ideoloških opredjeljenja, prikaže tragične događaje te vješto izgradi filmsku priču. Usto, vrlo je skladno povezala igrani i dokumentarni filmski rod s arhivskim snimkama i fotografijama, napravivši kvalitetne poetičke i estetske pomake te stvorivši jedinstveno umjetničko filmsko djelo.

Film je snažna, vrlo dirljiva i potresna drama snimljena crno-bijelom fotografijom, što se pokazalo veoma prikladnim. Igrani dio dočarava prošlost, a Dianin lik utjelovljuje glumica Alma Prica. U dokumentarnom dijelu jest sadašnjost, svjedočenja četvero starijih osoba koje su kao djeca preživjeli boravak u logoru: Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin, koja je u međuvremenu, nažalost, umrla. Film sadrži i potresne arhivske snimke i fotografije iz doba logora i spašavanja djece, na kojima se kratko vidi i Diana Budisavljević.

Film odlikuje vrlo predan, skladan, suptilan i minimalistički autorski umjetnički prosede, koji uz redateljsku poetiku vještoga, gotovo bešavnoga spajanja i prožimanja igranoga i dokumentarnoga, uz arhivske fotografije, ima izraženu i estetsku dimenziju. Posebice je vidljiva u spretnom, dojmljivom i čak poetskom snimateljskom radu Jasenka Rasola. Ističe se osobito u dokumentarnim dijelovima, u dubokim kadrovima s više planova, u nijansama magličastoga, sivoga kolorita. U njima se četvero svjedoka prisjeća davnoga vremena. Poglavito su dirljiva svjedočanstva Živka koji o sebi ne zna ni jedan podatak, i Nade kojoj se, kao djevojčici, zgrada logora činila velikom poput dvorca. Nevine dječje oči drukčije vide, a time je sadašnji susret s tim prostorom još bolniji. Upravo je taj dokumentarni dio filma najbolji i vizualno najljepši.

No koliko je film uspješno oteo zaboravu hrabru, samozatajnu humanitarku Dianu Budisavljević i prikazao njezino nesebično djelovanje, pokazuje događaj na ovogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu. Naime, za program PLUS namijenjen srednjoškolcima i ostalima mladima, filmove odabire upravo skupina srednjoškolaca, a druga skupina njihovih vršnjaka članovi su žirija. Svoju zrelost pokazali su uvrštavanjem filma Dnevnik Diane  Budisavljević u program, a osobito kada su ga proglasili pobjednikom, što je bilo iznenađenje. Među riječima obrazloženja naveli su da je film na njih ostavio najbolji dojam „zbog jedinstvene priče, vizualnoga prikaza i glumačke postave“. A preporučili bi ga „svim generacijama zbog snažne poruke koja potiče na razmišljanje. Redateljica svojim upečatljivim potpisom inspirira i oduševljava gledatelje.“ I doista, škole ga sada žele prikazati učenicima.

Takav stav budi nadu u budućnost naših mladih i u životu i u njihovu daljnjem filmofilskom procjenjivanju filmske umjetnosti. Isto tako, ovaj jedinstven film Dane Budisavljević pokazuje da je moguće, uz rad i talent, napraviti pomak, korak naprijed u stvaranju vrhunskoga umjetničkoga filmskoga djela, sazdanoga od različitih filmskih sastavnica te izgraditi snažan autorski rukopis. Sa zahvalnošću i radošću možemo očekivati njezine buduće filmove.