Film koji je uzburkao nacionalni program

20.7.2022.

Naslov originala: Stric | Godina: 2022. | Trajanje: 104 minute | Zemlja proizvodnje: Hrvatska, Srbija | Režija: David Kapac i Andrija Mardešić | Scenarij: David Kapac, Andrija Mardešić | Glumci: Ivana Roščić, Predrag Miki Manojlović, Goran Bogdan, Roko Sikavica, Kaja Šišmanović | Producent: Ivan Kelava, Tomislav Vujić, Eclectica |
Stric - redatelji: David Kapac i Andrija Mardešić

Stric – redatelji: David Kapac i Andrija Mardešić

Nacionalni program 69. Pulskog filmskog festivala obiluje debitantima u kategoriji cjelovečernjeg igranog filma, čak sedam od deset naslova su debitantski filmovi. Pritom neki redatelji dolaze iz glumačkog miljea (Nina Violić), neki iz snimateljskog (Radislav Jovanov Gonzo), neki iz filmsko-kritičarskog (Arsen Oremović), a gotovo svi su se već okušali u kratkim filmovima različitih rodova i žanrova. Među te debitante spadaju i David Kapac i Andrija Mardešić, koji potpisuju jedan od najneobičnijih filmova ovogodišnjeg nacionalnog programa jednostavnog naslova „Stric“.

 

Osim što im je film vrlo začudan za hrvatsku kinematografiju, neuobičajeno je i to što ga potpisuje redateljski tandem. Jedini slučaj redateljskog para u hrvatskoj kinematografiji ovog tisućljeća kojeg se potpisnik ovih redaka može sjetiti su Zvonimir Jurić i Goran Dević s filmom „Crnci“ (2009). Dvojac Kapac-Mardešič režirao je, dakle, film koji se teško svrstava u ladice i kojega nije lako uspoređivati s ostalim filmovima domaćeg programa. Nakon press projekcije i tijekom konferencije za novinare čak su se spominjali utjecaji Michaela Hanekea, Davida Lyncha, Yorgosa Lanthimosa, što se može dijelom prihvatiti, iako je poetika „Strica“ različita od svih navedenih autora.

 

Film prati oca obitelji (Goran Bogdan), majku (Ivana Roščić) i sina (Roko Sikavica) koji u vikendici u šumi željno iščekuju strica (Predrag Miki Manojlović), po svemu sudeći gastarbajtera koji za Božić dolazi iz Njemačke. Radnja je smještena u 1980-e i sve je uređeno u tom stilu, počevši od namještaja, odjeće, kuhinjske opreme i televizora, do automobila (Mercedes) kojim stric dolazi iz Njemačke. Članovi obitelji puni su obzira, može se reći čak i straha, prema stricu, oni bezrezervno slijede  njegove hirove i dopuštaju da ih mentalno terorizira, čak i s neskrivenim seksualnim konotacijama. Ubrzo doznajemo da nije riječ samo o jednom Božiću, nego se Božići stalno ponavljaju čak i tijekom ljetnog vremena, odnosno članovi obitelji tijekom cijele godine nastoje stricu održati predstavu koja će savršeno imitirati njegovo poimanje Božića. Ta su bizarna druženja prožeta i političkim kontekstom, budući da stric često traži da članovi obitelji zajedno s njim pjevaju domoljubne hrvatske pjesme, što je autorska interpretacija još jednog klišeja vezanog za tretman iseljenika u hrvatskom filmu. Također postupno naslućujemo čime ih zapravo stric drži u šaci, odnosno zašto se trude biti tako ponizni prema njemu, iako ni to nije do kraja objašnjeno.

Cijeli film zapravo je niz naslućivanja i mogućih tumačenja, sve je nekako prikriveno i ništa nije potpuno jasno. U tom kontekstu sjajna je dosjetka da u jednom trenutku stricu zazvoni mobitel. Većina gledatelja protumačila je to kao znak da ipak nije riječ o 1980-ima, što bi cijeloj radnji dalo jednu sasvim drugu dimenziju. To bi značilo da članovi obitelji cijelo vrijeme u sadašnjosti glume 1980-e do najsitnijih detalja, odnosno da je riječ u jednoj velikoj predstavi koja filmsku cjelinu čini još morbidnijom.

Ako se pak radnja doista odvija u 1980-ima, onda je mobitel jedan nadrealni element poput, primjerice, monolita u Kubrickovoj „2001: Odiseji u svemiru“, a to cijelu priču odvodi u drugom smjeru i daje joj naglašeniju metafizičku dimenziju. U svakom slučaju, Kapac i Mardešić očito uživaju zbunjivati gledatelja i uvoditi ga u svoj višeznačni, nedokučivi i morbidni svijet, a logično je da im onda i vizualni stil dosljedno prati ugođaj priče. Kao što je već navedeno, ikonografija 1980-ih razrađena je do najsitnijih detalja kroz odjeću, obuću, kućanske aparate, prehrambene artikle, nosače zvuka, časopise i sve druge elemente kućnog mikrokozmosa.

Redatelji povremeno umeću metafilmske kadrove snimljene glomaznom VHS kamerom koju je stric donio iz inozemstva, a te kadrove zbog kvalitete slike gledatelj također povezuje s 1980-ima. Osim toga, s kućnog audio uređaja povremeno odjekuju hitovi Magazina i Novih fosila koji, paradoksalno, u kontekstu filma polučuju potpuno suprotni ugođaj od očekivanog. „Stric“ obiluje neobičnim rakursima i naturalističkim detaljima poput zaleđenih purica ili uginulih miševa, vizualni stil je težak i turoban. Kadrovi su vizualno vrlo neprivlačni, osim što prikazuju jedan ružni svijet gotovo svi planovi su zamućeni s tek ponekim izoštrenim detaljem.

Riječ je o filmu koji je izrazito mučan i neprivlačan za gledanje, ali da bi se postigla ta izrazita odbojnost nužna je redateljska vještina i dosljednost koje redatelji demonstriraju u znatnoj mjeri. Najzad, ono što naročito zanima autora ovog teksta je pitanje zbog kojeg su razloga Kapac i Mardešić uopće krenuli raditi ovaj film. Da li je razlog isključivo demonstracija redateljskog umijeća i dosljednosti u gradnji morbidnih ugođaja ili se u pozadini krije neki dublji smisao, odnosno metafizički poriv koji potpisnik ovih redaka nije uspio dokučiti? Možda sve to skupa i nije toliko važno. Najvažnije je da je „Stric“ prilično uzburkao dosadašnji tijek nacionalnog programa, a vjerojatno u konačnici i cijelog festivala.

Oznake: