Rijeka je nedvojbeno grad vrlo zanimljive novije povijesti. Grad u kojem je uspijevala visoka kultura, ali i teška industrija, grad velike tranzitne važnosti i društvene raznolikosti u kojemu su se miješale različite nacije i kulture. Povrh svega, Rijeka je tijekom druge polovice 20. stoljeća bila iznimno dinamično poprište supkulturne scene.
Riječani su imali vrlo utjecajan omladinski tisak (Val), kultni rock klub „Palach“ i, vjerojatno najbitnije od svega, iznimno dinamičnu i potentnu rock scenu iz koje su potekli brojni važni bendovi i glazbenici. Imajući sve to u vidu, kao i vizualnu privlačnost Rijeke, prilično začuđuje da o toj slavnoj rock povijesti do sada nije snimljen dugometražni film. Doduše, valja se podsjetiti da je pokojni riječki dokumentarist Bernardin Modrić snimio nekoliko dokumentaraca o povijesti riječkog rocka (Ritam rock plemena, Dugosvirajući rock), ali prvi riječki dugometražni igrani film o toj tematici predstavljen je tek ovih dana. Riječ je o filmu „Yunaci rocka“, koji je premijerno prikazan prvog dana 69. Pulskog filmskog festivala, a nastao je u produkciji Ri Teatra i u potpunosti ga potpisuje riječka autorska ekipa.
Redatelj David Petrović (rođen 1986) ima dosta kazališnog (lutkarskog) iskustva i autor je jednog kratkog filma (Klaun), a ujedno je i veliki ljubitelj rock glazbe što ga je, prema vlastitom priznanju, i potaknulo da smjesti radnju svojeg filma u zlatno razdoblje rocka, gotovo desetljeće prije vlastitog rođenja.
Priča „Yunaka rocka“ odvija se, dakle, krajem sedamdesetih u Rijeci i prati članove amaterskog benda u osnivanju. Klavijaturist Denis (Ivan Raffaelli) životari nakon tragedije koju je sam prouzročio, dok ga sestra Miranda (Nikolina Vorić) pokušava nagovoriti da okrene novi list u životu i organizira audiciju za rock bend. Ubrzo okupljaju ekscentričnu ekipu potencijalnih glazbenika, među kojima se naročito ističe pjevač Žeki (odličan Igor Kondić), Srbin i homoseksualac koji se s Denisom natječe za poziciju vođe benda. Povrh svih uobičajenih prepreka u funkcioniranju benda, poput različitih svjetonazora i pogleda na život, Žeki preferira disko glazbu, a ostali rock, pa se i to nameće kao jedan od važnijih problema koji bi mogao presuditi grupi. Cijela ova priča iznosi se retrospektivno, a pričaju je vremešni Denis i njegova supruga unuci tinejdžerki koja im dolazi u posjet.
Kao što se vidi iz navedenog, redatelj i scenarist Petrović postavio si je vrlo zahtjevan zadatak koji je dijelom uspješno odrađen, a dijelom baš i nije. Među vrlinama filma su vizualni stil, glazba i zvuk, elementi koji su jako dobro odrađeni, naročito ako se uzmu u obzir produkcijske okolnosti u kojima je projekt nastajao. Prema riječima tvoraca filma radi se o budžetu od nekih 70000 kuna, skupljenih od Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i privatnih donatora. U takvim produkcijskim uvjetima (možemo slobodno reći nezavisnim) doista treba imati snalažljivosti i umijeća da se ostvari ujednačen vizualni stil, da se dobiju autorska prava za brojne pjesme poznatih riječkih glazbenika i da se postigne odgovarajuća kvaliteta autorskih pjesama koje bend izvodi u filmu.
Također, odlično su odrađeni trikovi poput snimanja noćne vožnje u automobilu i sličnih prizora. Dobra je dosjetka korištenje 8-milimetarskih arhivskih snimaka iz novije riječke povijesti, koje su povremeno montažno umetnute u filmske sekvence da bi se postigao plastičniji prikaz razdoblja koje se obrađuje. Međutim, u tom vizualnom kontekstu nužno se nameće i jedna zamjerka. Šteta da je film vrlo komoran i da se više radnje ne odvija u eksterijerima. Rijeka je vrlo filmičan grad (to je otkrio i Dalibor Matanić u televizijskoj seriji „Novine“) i njegove bi vizure znatno pridonijele uvjerljivosti priče, a vjerojatno ne bi predstavljale veliki problem za ograničen budžet. No, najveći problemi „Yunaka rocka“ ipak se naziru u razradi scenarija i glumačkim interpretacijama.
Redatelj i scenarist Petrović htio je da mu film bude i svojevrsni pregled stvarnih protagonista riječkog rocka, pa se u filmu spominju ili pojavljuju Denis & Denis, Grč, Termiti i ostali bendovi, što je načelno zanimljivo, iako pomalo nespretno izvedeno. Mnoge narativne situacije scenaristički su vrlo rutinski riješene i djeluju patetično, očito je na scenariju trebalo puno više raditi u smislu narativne glatkoće i uvjerljivosti likova. Slično vrijedi i za glumačka ostvarenja, među kojima se izdvaja jedino spomenuti Igor Kondić u ulozi pjevača Žekija. Ostali su prilično neuvjerljivi u pokušajima izražavanja zahtjevnijih emocija i svojim glumačkim nastupima samo podcrtavaju klišejiziran pristup likovima u scenariju. No, o filmovima poput „Yunaka rocka“ ipak ne bi trebalo preoštro suditi.
Očito je riječ o filmu koji je nastao bez velikih artističkih pretenzija i očekivanja, iz čistog entuzijazma i želje da se predstavi jedno važno razdoblje povijesti vlastitoga grada. Riječ je o filmu koji je nastao uz iznimno skroman budžet, vjerojatno dostatan tek da se pokriju najosnovniji troškovi, dok je cijela ekipa uložila puno vlastitog umijeća i vremena da bi ostvarila gotovo nemoguće. Sve to treba itekako cijeniti i podržati. Nadajmo se da će i neki drugi gradovi, poput Pule, Siska ili Vinkovaca, iznjedriti ovakvu ekipu koja će predstaviti slavnu rockersku prošlost svojega grada.