Ona Fauknerova maksima po kojoj „prošlost nije mrtva, jedva da je čak i prošla” može se itekako primijeniti na rat u Bosni i Hercegovini i njegove posljedice. To vrijedi prije svega za političku scenu, posebno u periodu oko izbora kada neki prijete otcijepljenjima i novim sukobima, ali za umjetničku i filmsku. Rat i njegove posljedice prvenstvena su tema bosansko-hercegovačkih filmova, i u tom okruženju teško je naći film koji razbija određene dramaturške kanone (primjer za film van kanona je Muškarci ne plaču Alena Drljevića), ali se smatra i dovoljno aktualnom i ponovo u fokusu međunarodne filmske javnosti, posebno nakon uspjeha filma Quo Vadis Aida Jasmile Žbanić.
Iz ove perspektive se čini da Teona Struga Mitevska sa svojim najnovijim filmom Najsretniji čovjek na svijetu pokušava dostići uspjehe posljednjeg filma Jasmile Žbanić (što tek djelomično uspijeva: film je prikazan u Veneciji, ali ne u glavnom programu, i osvojio je makedonsku nacionalnu nominaciju za nagradu Oscar, ali se ne čini kao da ima kampanju dovoljno jaku da kandidaturu pretvori u nominaciju), koristeći se donekle zatvorenim „settingom” Drljevićevog jedinog dugometražnog igranog filma. Također, vidljiva je ambicija Mitevske da bude jedna od rijetkih stranih autorica koje pokušavaju oslikati „domaću” perspektivu na rat u Bosni. Mitevska pritom ne odustaje od nekih svojih navika (ovo joj je treći film za redom baziran na istinitim događajima, uz slobodnu umjetničku interpretaciju), a ni od suradnji i poznanstava, budući da joj je Najsretniji čovjek na svijetu treća scenaristična suradnja s Elmom Tataragić od koje je (istinita) priča i potekla.
Asja (Jelena Kordić Kuret) četrdesetogodišnja je razvedena žena koja još nije digla ruke od nade da će pronaći čovjeka svog života, pa se s tom namjerom uputila na grupnu seansu sastanaka na slijepo u neimenovanom hotelu iz perioda ocvalog socijalizma čiji se saloni zovu po švicarskim gradovima. U tu svrhu, ona dobiva košulju boje lila kao uniformu na koju će, kao i svi ostali sudionici „igre”, prikvačiti pločicu s imenom i značku. Ono što Asju razlikuje od drugih sudionica je to što su se ona i njen partner na „spoju” već dogovorili i „uparili” preko interneta. On je Zoran (Adnan Omerović), tri godine stariji zaposlenik banke koji, iako ironično kaže da je najsretniji čovjek na svijetu, djeluje nervozno.
Već u prvoj od nekoliko „igara” koje ovakva okupljanja imaju, onoj u kojoj se partneri međusobno upoznaju, možemo vidjeti nešto od Zoranove začudnosti. Oženjen je, tako da ne traži romansu. To možda jeste neobično, ali ni neki drugi sudionici ne traže nužno romasu, već možda prije društvo, uzbuđenje ili avanturu. Drugo, spominje da je razmišljao o suicidu i da bi na imaginarnu večeru pozvao Kurta Cobaina, svog idola koji je na isti način skončao. Treće, on će prepoznati Asjinu laž kada ona navede benigni incident kao najveću traumu u životu jer se oni znaju otprije, odnosno dijele jedan trenutak prošlosti koji ih je oboje obilježio. Naime, Zoran, kao mladić mobiliziran u Vojsku Republike Srpske, skoro smrtno je ranio tada šesnaestogodišnju Asju koja je nekoliko mjeseci provela u komi, a još uvijek ima ožiljke, što vidljive, što emotivne.
Već će sama insinuacija da je Zoran odgovoran za Asjinu traumu poljuljati temelje „igre”, na iznenađenje i nezadovoljstvo njene organizatorice i voditeljice Marte (Labina Mitevska), dok će nedvosmisleno otkriće svim sudionicima uništiti svaku šansu za romansu ili zabavu. Dok postaje jasno da Zoran zapravo želi oprost, nije sigurno niti može mu li ga Asja dati, niti želi li ona to, niti, na kraju krajeva što ona uopće želi, zbog čega će se „igra” u jednom trenutku okrenuti u igrokaz suđenja, sa sudionicima kao porotom i dželatima. Ali mogu li oni zajedno s ostalima doživjeti katarzu? Žele li to drugi, koji možda imaju i svoje traume, a možda su rođeni poslije rata, pa im on ne znači ništa? Mogu li Asja i Zoran, makar svaki za sebe tu željenu katarzu doživjeti?
Glumački i tehnički, film savršeno funkcionira. Jelena Kordić Kuret u rijetkoj glavnoj ulozi posjeduje magnetizam punokrvne filmske zvijezde iz starih filmova realistično-dramskih usmjerenja, dok joj Adnan Omerović u svojoj za sada najznačajnijoj filmskoj ulozi u inače uzbudljivoj karijeri koja se kretala od Slovenije, preko Srbije do uloga u filmovima stranih autora snimanih u Sarajevu. Iako su oni u centru zbivanja, i ostali likovi su prisutni u pozadini, makar kao oštre i jasne skice koje igraju pažljivo izabrani i sposobni glumci, od kojih oni najprekaljeniji poput Izudina Bajrovića i Ksenije Marinković mogu na to malo prostora uraditi najviše. Sve to je obuhvaćeno kamerom Virginie Saint-Martin u sukcesiji krupnih, ponekad neprijatno krupnih planova iz lagano iščašenih kutova, presječenih tu i tamo širim planovima u furioznom ritmu koji diktira montažer Per K. Kirkegaard.
Ipak ne funkcionira sve. Artificijelnost okruženja „igre spojeva” na kojoj se ubiru neki čak i humorni poeni na početku do kraja će postati breme i za glavne i za epizodne likove. Tu ne pomažu ni tehnički solidno izvedena iskliznuća u fantaziju pri sredini filma, budući da ta fantazija u kojoj maskirani vojnici upadaju u hotel za vrijeme plesa i ubijaju sve prisutne osim glavnog para pokazuje težinu koju je kasnije teško dostići i opravdati. Struga Mitevska i Tataragić to pokušavaju kasnije učiniti makar opet kroz scenu plesa u kojoj Asja upada na maloljetnički „party” i pleše uz suvremene „trap” hitove, ali na kraju ta katarza djeluje možda umjetno izvučena.
Zapravo, Asja Zoranu ne može oprostiti jer on nema dovoljno uvjerljivo opravdanje za svoju ulogu u ratu, pa katarza udvoje ili kolektivna katarza ne može biti dostignuta. Čini se da Teona Struga Mitevska to samo donekle razumije, kao što samo donekle može razumjeti sarajevsku tragediju 90-ih godina prošlog stoljeća. Zbog toga Najsretniji čovjek na svijetu više djeluje kao postavljena pozornica za terapijske seanse, nego li kao terapija koja je prijeko potrebna i krivcima i žrtvama.
