In memoriam Bogdan Žižić – Pljesak jedne ruke

3.5.2021.

Bogdan Žižić - fotografija: Hrvoje Krstičević

Bogdan Žižić – fotografija: Hrvoje Krstičević

Bogdan Žižić (Solin, 8. studenoga 1934. – Zagreb, 29. travnja 2021.) bio je majstor filmske tišine koji se dogodio kulturi svikloj na brujanje, brbljanje, blebetanje. Možda se zato njegovo ime ni u jednom kontekstu ne nalazi u takozvanom prvom ešalonu hrvatskih filmskih redatelja kao što se ni njegovi filmovi ne nalaze na razno raznim listama najboljih svih vremena. No vrijeme već sada pokazuje kako je Žižić u jednom dijelu svoga opusa, a koji je možda bio i najtiši, ostvario domete ravne onima puno razglašenijih mu kolega. U svojoj je preko pola stoljeća dugoj karijeri snimio preko stotinu dokumentarnih filmova među kojim se posebno ističu oni realizirani bez riječ, odnosno bez naratora, u kojima slika, pokret, zvuk i glazba svjedoče na način jedinstven umjetnosti filma. Jer, kako je zapisao Robert Bresson, izum zvučnog filma otvorio je vrata istraživanju tišine pokretnih slika, a Žižić je svojim svjetonazorom bio jedan od onih koji je pokušavao pustiti ljudima i stvarima da svjedoče svoju bit bez od povijesti, društva i konteksta im nametnute interpretacije. Kada se danas gledaju antologijska Žižićeva ostvarenja, bilo da je riječ o poznatoj i priznatoj Pohvali ruci (1967) o majstoru graditelju violina Ivanu Husu, ili skoro zaboravljenom kratkom igranom filmu o usamljenosti jedne žene Presa (1981) koji mu je donio glavnu nagradu u Oberhausenu, primjećuje se redateljeva duboka posvećenost tišini predmeta i ljudi u kojoj je moguće osjetiti pulsiranje najindividualnijeg sloja onoga što jesu.

Iako je u redateljske vode stupio za sebe netipičnom temom bilježenja prirodne katastrofe (jer okolnosti su htjele da se baš Žižić zaputi zabilježiti zagrebačku poplavu 1964.) nije dugo trebalo da se razotkrije kako je ovaj autor primarno baždarene za puno neuhvatljivije teme i motive. Možda je najvažnija autorova fiksacija oko koje se čitav život kretao i o kojoj je uporno snimao bila likovna umjetnost. Tu se Žižić nije libio posegnuti za riječju, ali ne bilo kakvom. Za njegov film Jutro čistog tijela (1969) posvećen kiparu Franu Kršiniću naraciju je napisao pjesnik Danijel Dragojević u svom jedinom filmskom izletu, a kasnije se Žižić često udruživao s Igorom Zidićem na nizu dokumentarnih filmova o najvećim hrvatskim slikarima od Vidovića do Bukovca. Ne čudi stoga što Žižićevi filmovi često imaju onu vrstu atmosferu koja se pripisuje uvijek tihim sobama muzeja i galerija u kojima vlada fina, reklo bi se gospodska, od svijeta odvojena kontemplacija lijepog i sublimnog. No, sa svijetom je redatelj itekako razgovarao i pripuštao njegovu buku u svoja igrana ostvarenja koja su od ocijenjena kao društveno kritična, iako ta fraza može značiti sve, a često ne znači ništa. Već su mu prva dva dugometražna igrana ostvarenja Kuća (1975) i Ne naginji se van (1977) donijela Velike zlatne arene za najbolji film, ali se ti filmovi, kao i većina Žižićevog igranog opusa danas ne gleda i o njemu se ne piše.

Žižićeva svjetonazorska konstanta bio je antifašizam, ali važnija od ideologija bila mu je kultura sjećanja kojom se bavio još od filma-bez-riječi Jasenovac (1966), a istoj temi vratio se i pola stoljeća kasnije filmom Jasenovački memento (2015). Iz potrebe da progovori o sistemskom zaboravu i brisanju prošlosti koja ga je kao intelektualca i humanista duboko dirala snimio je i Damnatio Memoriae ili udar na sjećanje (2000) o uništavanju antifašističkih spomenika devedesetih godina prošlog stoljeća, koji svjedoči o onoj drugoj vrsti tišine koja se zove šutnja, a gdjekad i zaborav. Nakon njegova odlaska ostaje vjera da njegov opus sav zapreten u tišinu i kontemplaciju neće prekriti isti takav udar na sjećanje. Žižić je otišao bez da smo njegovo djelo stigli na pravi način upoznati i vrednovati, udubiti se u njegove tišine i odgovoriti na bezbrojne njima stvorene pozive na kontemplaciju. Svoje je tišine izmjerio i proznom Pješčanom urom (Durieux, 2009), knjigom sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb u kojoj si je dozvolio kazati nešto i o onom vlastitom čemu nije bio sklon u svojim filmskim istraživanjima u kojima se mahom posvećivao temama koje nas povezuju kao ljude pa makar i na bolan način. Ono što njegov filmski opus čini mjestom na koje ćemo se vraćati i uz pomoć kojeg se sagledavati nije ipak sama tišina već oblici koje joj je Žižić dao, a koji svjedoče kako se i najneuhvatljivije osjećaje, stanja i ideje može oblikovati u forme koje progovaraju gromoglasnim pljeskom jedne ruke.

Oznake: