In memoriam Vatroslav Mimica

20.2.2020.

Vatroslav Mimica

Vatroslav Mimica

Vatroslav Mimica (Omiš, 25. lipnja 1923. – Zagreb, 15. veljače 2020) napustio je ovu povijesnu zbilju skoro točno 40 godina nakon svojega posljednjeg filmskog kadra i 30 godina nakon što je prestao postojati svijet čije je stvaranje pomogao, u koji je stvaralački vjerovao, a čiji je, reklo bi se, filmski spomenik ostao. Međutim, kolo sudbine igra neobične igre – i kao što je Mimica “najvažniji događaj u povijesti svojeg naroda” pronašao u seljačkoj buni 1573, predočivši tu anno domini u produkcijski možda najveličanstvenijem filmu hrvatske kinematografije, Seljačka buna 1573 (1975), tako da ju je odsanjao kao proročanstvo revolucionarne utopije koja je tek u Mimičino životno doba trebala doći na ovaj svijet, tako naše doba, 30 godina nakon povijesnog sloma dvadesetostoljetnog komunizma, ponovno ulazi u novi krug nada i snova o kraju imperija, kapitala, rođenju nekoga pravednijeg društva. U kojem je trenutku Mimica shvatio da nije pravio filmove o prošlosti, kao i da filmovi poput Prometeja s otoka Viševice (1964) nisu filmovi o njegovoj sadašnjosti, nego će postati spomenici budućnosti, da će ponovo gorjeti u očima nekih budućih, tad još nerođenih gledatelja kao znameni slični onima koje je on, kao međuratno dijete i omladinac, pronalazio u stranicama Miroslava Krleže? Vjerujem da se to dogodilo najkasnije negdje u nekom kadru Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka (1978), njegova testamenta na filmu, možda upravo u onom kadru u kojem Pavle Vuisić, kao stari španski borac i revolucionar, gledajući televizijsku reportažu na TV ekranu u okviru filmskog ekrana koji gledamo, ne izusti kako je globalni hod kapitalizma uzaludan jer naspram interesima nekolicine bogatih složno stoji “stotine milijuna, milijarde ljudi”.

Možda se iz perspektive 1990-ih i 2000-ih, iz danas nepojmljivih huntingtonovskih mračnih dubina samozadovoljno proglašenog Kraja Povijesti i Sukoba Civilizacija, taj Mimičin tekst iz Vuisićevih usta činio kao nevjerojatna povijesna zabluda – ta svega desetak godina poslije komunizma neće biti, Mimičin svijet bit će zaboravljen, on još i više, a i Kina će postati kapitalistička. Ali Mimica je imao tu sreću (ili nesreću) da poživi dovoljno dugo, skoro cijelo stoljeće, da dočeka novi zaokret kotača povijesti i, s njime, trenutak kad će se neke novi oči okrenuti njegovim filmovima. Mimica se tako u javnoj recepciji posljednjih godina svojeg života vratio domovini – koja je, makar u svojim crnim danima, u njegovim filmovima možda prvi put otkrila i neke šire univerzalije, čime joj je Mimica namro, i protiv njene volje, svoj duhovni obzor i zavičaj.

Prometej s otoka Viševice - redatelj: Vatroslav Mimica

Prometej s otoka Viševice – redatelj: Vatroslav Mimica

“Hrvatski narod ima povijest kao i drugi narod, a to je povijest klasne borbe” – to je Mimica izjavio u komentarima Seljačke bune 1573 za canneski program Quinzaine des Réalisateurs. Izjava se može uzeti kao okvir za mnoge njegove filmove: “spoznati što je čovjek, što je njegov život”, i: “Film je vizualna umjetnost, a moj posao kao sineasta uvijek se sastojao od detaljnog proučavanja povijesti da bih stekao najprecizniju moguću predodžbu doba … Morao sam nastaviti slijedeći historijski i materijalistički pristup jer film, premda je poetski, mora vizualno predočiti doba; učinio sam to tako stoga što sam marksist, ali također i na prvome mjestu sineast.” Upravo ove riječi objašnjavaju kako je Prometej s otoka Viševice, prekretnički film koji je poslije pao u sjenu radikalnijih djela što su uslijedila, Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit ću te! (1967), danas – kako je to fino na stranicama posvećenima filmu u svojoj knjizi 2017. pokazao Jurica Pavičić, odredivši ga kao “autobiografiju [hrvatskog] komunizma” – ponovno zadobio auru koja nam je godinama izmicala, auru modernosti, progresa, urbanizacije, budućnosti, novoga, emancipacije (a sve sažeto u simbol struje). Svega onoga što nam je, u postpovijesnom ludilu ostvarenih nacionalnih nada dvadesetak i više godina bilo medijski posredovano kao gotov san, iz kojeg se i opet budimo, zgaženi još naprednijim oblikom kapitalizma koji više nije ni “kasni”. Upravo zato se, vjerujem, mogu ponovno otkriti svjetionici budućnosti, a iz prošlosti – stranice Krležine proze, Kaštelanovih poema, Mimičinih filmova – jer će plamtjeti u noći kao baklje budućima, ne kao stranice knjiga što su ih na lomače bacali fašisti, nego kao stranice Krležinih riječi kao plamenom utisnute u mladenačkim i partizanskim noćima nekih davnih mladih ljudi poput Vatroslava Mimice dok još nije ni znao da će on sam pak progovoriti jezikom filma, filmskim slikama, jednom u budućnosti koja je nama danas drevna prošlost.

Zašto drevna? Jer hrvatski film nikad više neće biti toliko i tako moderan kakvim ga je učinio Mimica, šezdesetih i sedamdesetih, uz par drugara iz Zagrebačke škole i nekolicinu eksperimentalista. Vatroslav Mimica upisao je, serijom svojih crtanih filmova koje, začudno, nije sam crtao niti animirao, hrvatski i jugoslavenski film pedesetih u samu maticu europskoga modernizma i egzistencijalizma (prije nego je “bolest osjećaja” europskim kinematografijama počeo širiti veliki Michelangelo Antonioni); zavrtio je i film – zahvaljujući animaciji – i unazad u jednome kadru desetljećima prije sličnih pokušaja u svjetskom igranom filmu; iz pomnog gledanja antifilma na GEFF-u donio je u igrani film osjećaj za materijalnost filma; unatoč statusu Kreše Golika, ostvario je vjerojatno najljepše filmove u kojima je Zagreb glavni lik (Ponedjeljak ili utorak, Posljednji podvig diverzanta Oblaka); prvi se upustio u fašističko-psihoanalitički kompleks koji će obilježiti nepostojeću mediteransku kinematografiju, odnosno “mediteranski modernizam” koji će Ranko Munitić nazvati “mediteranskom ljevicom”, u filmu Kaja, ubit ću te!, prije Cavani, Bertoluccija, pa i Pasolinija; uostalom, upravo je u Kaji Mimica ostvario naš najjači ne čakavski, nego čak cakavski film (uvijek korak dalje), kao što u televizijskoj inačici Seljačke bune 1573, seriji Anno domini (1979), kajkavštinu odvodi korak dalje stvarajući filmsku adaptaciju imaginarne, književno konstruirane kajkavštine Krležinih Balada Petrice Kerempuha, stavljajući, uostalom, Petricu (Petreka) za svjedoka-naratora seljačke bune, što povijesno, u naklonu Bergmanovu Sedmi pečat, može biti samo glumac-komedijant, dakle umjetnik.

Taj pogled odozdo, koji je proklamirao u tekstovima uz Seljačku bunu 1573, pogled sudionika koji je do koljena zagazio u rijeku vremena (katkad krvavu), pogled je u svim Mimičinim filmovima. Ne treba zaboraviti da su heroji revolucionarnih vremena u kanonskoj trilogiji iz 1960-ih, samom apogeju našega filmskog modernizma, obični ljudi, a da se ti filmovi zapravo i ne zanimaju događajima, koliko, u prva dva filma, prisjećanjem na događaje, odnosno zaboravom. Tu filmsku struju svijesti u Kaja, ubit ću te! odmjenjuje šokantna kamera koja svjedoči, emancipirana kamera; do kraja, upravo brechtijanski, distancirana u Seljačkoj buni 1573, summi summarum našeg krležijanskog kompleksa. (Ne zaboravimo, i opet, Juru Kaštelana – Mimica se uhvatio ukoštac s naslijeđem Tifusara u animiranoj adaptaciji.) Upravo stoga, upravo radi sjećanja, zaborava i straha od njih, a arendtski obilježen šutnjom Muza nakon Holokausta, baca se Mimica u svoje “manje” filmove – u komornu dramu zatvorenog prostora baraka konclogora u Hranjeniku (1970), u izravni sraz s mitologizacijom revolucionarne povijesti, ali izvan vlastite sredine (makedonski film Makedonski dio pakla, 1971), kao i u denunciranje nacionalne metanaracije kao patrijarhalne i antihumane (Banović Strahinja, 1981), u melankoliju izdanih revolucionarnih ideala u nepriznatom vrhuncu opusa, Posljednjem podvigu diverzanta Oblaka.

Tvrdilo se da Mimičini filmovi neće preživjeti sud vremena, kao putokazi utopljeni u poplavi prohujalog vremena; no u ta su vremena mnoge stranice novinskog papira bile potrošene na troškovnike Seljačke bune ili na kamenje bacano na pulsko platno nakon premijere Kaje. Papir doista trpi sve, ali izgleda da Mimičine filmske slike sve jasnije svijetle kako prošlost napreduje ka budućnosti, izmještene iz konteksta postajući još čitljivijima kako “vukojebina”, u kojoj su utisnute u celuloid, ostaje vazda ista, i dalje zagledana u svoje panonsko blato u kojem rastu breze i bukve, traju ljubavni trokuti, ide se k Žnidaršiću, a vijesti se saznaju iz novina u kavani. Kako je jednom njemu rekao Miletić, a svojim nasljednicima prenio sineast, marksist i partizan Vatroslav Mimica: “Dečki, to se tak ne dela.”