Nakon svih međunarodnih priznanja ne čudi širok interes za film Sigurno mjesto Jurja Lerotića. Na ovogodišnjem je ZFF-u popraćen uz brojne recenzije i komentare, većinom usuglašene i pogođene, radilo se prepoznavanju poveznica s rumunjskim filmom ili implikacijama odabranog autorskog pristupa. Odluka ZFF-a da u program Kockica uvrsti retrospektivu redatelja čiji su filmovi prikazani u glavnom programu pokazala se smislenom posebno u slučaju Lerotića, čiji rad na autorskoj sceni nije kontinuiran. U odnosu na njegov kratki film Onda vidim Tanju, mogle su se identificirati specifičnosti poetike, ali i reduciranje ondašnje autorske odvažnosti koja se u Mjestu tek nazire.
Realistični prikaz nekoliko posljednjih sati u životu mladog čovjeka, tim je delikatniji uključimo li izvanfilmske elemente kojima raspolažemo i koji Sigurno mjesto preobražavaju u autobiografski zapis o tretmanu i posljedicama mentalnih bolesti na okolinu. Ostvarenje je aktualno već i stoga što je riječ o temi koja se posljednjih godina sve češće problematizira, naglašavajući opću nepripremljenost sustava za efikasni pristup pacijentima. Iako okvir filma osigurava prostor za raspravu o promašajima i izostanku sustavne podrške, ipak je fokus na intimnom nadvladavanju individualnog rasapa. Lerotić izbjegava precizne dijagnoze ili uzroke, kreirajući tipiziranu situaciju višestrukog otpora protagonista u borbi s osobnim traumama i neempatičnom okolinom. Potpuno pročistivši scenu, reducirajući dijalog, glumu i scenarij, svaki je element filma usmjeren prema jednom cilju, konačnom emocionalnom razrješenju situacije čiji nam je rezultat unaprijed poznat. Ono što ostaje jest proces progresije bolesnog stanja i izostanka alata njegova sprečavanja. Filmska organizacija počiva na ravnomjernoj smjeni statičnih kadrova ravnih linija i omeđenih struktura s otvorenim prostorima, koji doduše poprimaju od tjeskobe nastale u prvima. Nečista slika interijera prelijeva se na eksterijere, ilustrirajući prekid spone razumijevanja, da bi se kadrovi Splita, na prvi pogled kontrastirani zagrebačkoj distanciranosti, na jednak način zatvorili u samodostatnost.
Linija pripovijedanja započeta in medias res naglo se prekida svojevrsnom eksplikativnom cezurom čija začudnost počiva na nadrealnosti zaodjevenoj realističkim kodovima. Time strukturalno ne iskače iz cjeline, ali utemeljena je na autoreferencijalnom prepoznavanju situacije snimanja. Likovi osvještavaju višestrukost uloga, brišući arbitrarne granice umjetničkog zahvaćanja u stvarnost. Kratka scena razgovora dva brata, od kojih jedan više nije živ, ishodište je i generator filma, da bi kontrapunktirana ostatku materijala provocirala zaključke. Utemeljena na izraženoj artificijelnosti kao antipodu realističkoj vizuri, paradoksalno priziva konkretne izvanfilmske relacije, ali i sugerira zdrav odnos prema proživljenom iskustvu.
Preobrtanje tradicionalnih metoda pripovijedanja, u kojem je odgovor dan neposredno na početku ima funkciju brehtijanskog narušavanja potencijalnog uživljavanja kroz neprekidno iščekivanje daljnjih iskrivljenja. Takav je pristup smislen dok odražava mogući suspense, ali daljnji se pomak, izuzmemo li uspješno razbijanje učmalosti crnohumornim momentima, ne događa. Ponavljajućim situacijama prije se razvija dojam repetitivnosti, koja bi doduše funkcionirala da je ostvarenje kraće minutaže. Usporedimo li Sigurno mjesto s autorovim kratkim filmom Onda vidim Tanju, a s kojim dijeli utjelovljenje obiteljske drame i mogući gubitak njenog člana, jasnija je snaga akumulacije prizora na suštinske, bez gomilanja onih istovjetne vrijednosti. Tanja je cjeloviti eksperiment, u potpunosti strukturiran od niza fotografija koje pokret zadobivaju tek dvostrukim posredovanjem, kroz čin snimanja ukomponiranog u filmsku priču. I tu filmski medij zadobiva moć oživljavanja i aktivne uloge u kreiranju sjećanja.
Na tragu doživljaja filma koji se ne iscrpljuje kroz puki podražaj imaginacije, presudni razgovor dvojice protagonista o značenju filmskog djelovanja uz (samo)pomirenje implicira kritičku oštricu. Ona nesumnjivo postoji, no prokazivanje zdravstvenog sustava provlači se suptilno, prije kao normalizirano stanje, nego li devijacija. Iako Sigurno mjesto funkcionira baš zbog čvrste priče ukotvljene unutar nekoliko narativnih stubova, ipak otkrivamo povremene nelogičnosti poput opetovanog bijega glavnog protagonista ili njegovog samovoljnog premještanja u drugi grad, za koje nije jasno služe li široj razradi narativne linije ili podcrtavanju institucionalnog apsurda. Utoliko je vezu s rumunjskim filmom prije moguće pronaći u stilski potenciranoj distanci, nego li u dubinskom seciranju društvenog tkiva. Motivi urbane otuđenosti realizirani kroz prazne kadrove preizgrađenih i devastiranih prostora nejasno upućuju na okidače zatečenog stanja, nasuprot intenciji zanimanja za akutne posljedice.
Sigurno će mjesto u trenutnoj kulturno-društvenoj konstelaciji ostaviti trag prije svega zbog tematiziranja fenomena manje prisutnog u javnom diskursu, ali i samosvjesnog stava bez primjesa moralne ili spoznajne nadmoći. Redateljeva procjena ostajanja u domeni individualnog doživljaja, s fokusom na vizuru osoba koje svjedoče samoubojstvu bliskih, važna je utoliko što zaziva potrebu za cjelovitom društvenom potporom, a koja redovito izostaje. Zbog toga je Sigurno mjesto tek početak napuštanja zone komfora, u kojoj nema mjesta tabuiziranim temama.
