KAFKIJANSKA PRIČA U TURSKOM ONIRIČKOM REALIZMU

26.7.2022.

Naslov originala: Kurak Günler | Godina: 2022. | Trajanje: 130 minuta | Zemlja proizvodnje: Turska, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Grčka, Hrvatska | Režija: Emin Alper | Scenarij: Emin Alper | Glumci: Selahattin Paşali, Ekin Koç, Hatice Aslan, Selin Yeninci | Producent: Liman Film, Gloria Films Production, Pola Pandora Filmproduktions, Circe Films, Horsefly Films, 4Film |
Dani suše - redatelj: Emin Alper

Dani suše – redatelj: Emin Alper

Kada uoči završnice filma Dani suše njegov glavni junak Emre shvati da je u provincijskom gradu u unutrašnjosti Turske postao metom gotovo cijele svoje okoline, od mjesne politike i pravosuđa do gomile koja mu želi presuditi bez suđenja, kafkijanski svijet dobije svoj novi umjetnički toponim. To je Balkaya, grad u kojem se zapleće radnja ove psihološke drame s elementima trilera, pa i fantastike. Upravo onakvog žanrovskog mozaika kakav – u različitim omjerima – krasi stvaralaštvo Franza Kafke, jednog od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. Iako je Kafkin, odnosno kafkijanski svijet izronio na početku prošlog stoljeća u birokratiziranim mehanizmima Austro-Ugarske navijestivši zlokoban nastavak tog istog stoljeća u 1930.-ima i 1940.-ima te kao takav nužno nosi predznak Mitteleurope, turski film koji je ove godine trijumfirao u Međunarodnom programu 69. pulskog filmskog festivala potvrđuje univerzalnost zapleta i ideja genijalnog pripovjedača rođenoga 1883. u Pragu, a preminuloga 1924. u Beču. Neovisno je li se autor filma Emin Alper posredno ili neposredno nadahnuo Kafkinom prozom, zapravo romansiranom filozofijom, Dani suše podjednako zlokobno govore o tome da su strahovanja slavnog pisca iz nekog drugog vremena aktualna i dan-danas. I da mnogobrojni unutarnji i vanjski sukobi kroz koje je u međuvremenu prošao cijeli svijet ni na koji način nisu djelovali otrježnjujuće na čovječanstvo. I dalje je pojedinac počesto nemoćan u odnosu na sustav, sustav je i dalje najčešće u službi nemilosrdnih, a nemilosrdni i dalje čine sve kako bi slabe uklonili s vlastitog puta.

 

Taj je put u konkretnom slučaju premrežen političkim, financijskim i privatnim interesima u spomenutom gradu u koji stiže mladi i ambiciozni državni odvjetnik Emre kojega sugestivno tumači Selahattin Paşali. Stanovništvo već godinama muči nestašica vode, a gradonačelnikov projekt povezivanja grada s podzemnim vodama osporavaju mjesni aktivisti među kojima je najglasniji Murat iz oporbenih novina. I dok se cijeli grad priprema za odlučujuće lokalne izbore, Emre mora balansirati između gradskih i pravosudnih vlasti te vlastitoga osjećaja za pravdu. Kada jedne večeri polusvjestan svjedoči silovanju mlade Romkinje koja je i ranije bila žrtvom tamošnjih moćnika, Emre će se naći usred kafkijanske noćne more u kojoj će mu sve nesklonija okolina početi poricati vlastitu nedužnost… Čeka li tursku inačicu Jozefa K. sličan rasplet ili redatelj i scenarist Emin Alper trasira drukčiji izlaz iz gotovo bezizlazne situacije, otkriva sama završnica filma čiji bi se umjetnički pravac slobodno moglo nazvati oniričkim realizmom. Sada već jedan od najuspješnijih turskih sineasta srednjeg naraštaja (rođen je 1974. u Ermeneku), Alper potvrđuje da u svojim filmovima minuciozno suprotstavlja snove i realnost, zapravo paranoju i stvarnost, kako sam ističe. Njegovi su radovi od cjelovečernjeg prvijenca S onu stranu brda iz 2012. preko Bjesnila iz 2015. i Priče o tri sestre iz 2019. do ovogodišnjih Dana suše uvrštavani u programe festivala u Berlinu, Veneciji i Cannesu, pri čemu mu je aktualni naslov prikazan u kanskom programu Izvjestan pogled zavrijedivši ovacije publike. Istovjetan prijam doživio je i u Puli u kojoj mu je Ocjenjivački sud Međunarodnog programa dodijelio Zlatnu arenu za najbolji film te Zlatnu arenu za najbolju manjinsku hrvatsku koprodukciju. Hrvatsku ekipu pri realizaciji filma predvodila je koproducentica Anita Juka.

 

Najboljim ga je proglasio i Ocjenjivački sud kritike, dok ga je pulska publika svrstala na drugo mjesto iza filma Ljeto kada sam naučila letjeti. Nedvojbeno kompleksan rad u kojem se sloj po sloj nižu odnosi pojedinca s neposrednom okolinom, zatim sustavom kojim je ta okolina nepovratno determinirana te sa samim sobom, film Dani suše ima odliku svih iznadprosječnih umjetničkih djela. To je autorov čvrsto zaokruženi svijet zamisli, protagonista i vizualizacije uz znalački način pripovijedanja koji će uspješno doći do svojih promatrača, a u konačnici i suanalitičara. Kada pri početku filma publika zajedno sa središnjim likom svjedoči okrutnom običaju lova na divlju svinju te kada se uskoro iz gornjeg rakursa razvuče krvavi trag u sušom pogođenom kraju, metafora je više nego jasna, ali nimalo banalna. Kao što je motiv suše u priči istoznačnica za oporost sustava u kojem manjak načela, širine i ljudskosti nesumnjivo vodi linču kafkijanskog tipa. Pritom Emre, u odnosu na Jozefa K., nije otpočetka žrtva brutalnog apsurda, nego iz pozicije državnog odvjetnika malo-pomalo postaje metom te iste države u njezinoj mikroinačici. Redatelj niti ne krije da se njegov film referira na aktualna politička i društvena zbivanja u Turskoj te na tamošnje autokratske tendencije i retradicionalizaciju, baš kao što latentni homoerotski odnos Emrea i Murata do same završnice ostaje u pozadini priče. Ili možda u prvom planu, kako se uzme.

 

Emin Alper svoju priču brusi superiornom mizanscenom i redateljskim rješenjima u kojima snimateljski rad stvara iluziju suše, žeđi i dehidracije i za same gledatelje. Zagasiti tonovi slike, mučna realnost i bijeg u haluciniranje, stvaraju ozračje nemoći koju jedino može presjeći nadnaravni element. Kada se na vrhuncu filma likovi nađu na rubovima vrtače kao simbola budućnosti koja ne vodi računa o sadašnjosti, nadnaravno postaje realno, i obrnuto. Redatelj Emin Alper zna da je u društvu u kakvom živimo taj odnos presudan. Znao je i Franz Kafka. I to savršeno. Dani suše svoje nadahnuće možda pronalaze u ostavštini besmrtnog pisca, ali to čine na tako svjež, detaljan, plastičan i izvoran način da gledatelj kafkijanski svijet doživljava tisućama kilometara daleko od Praga i Beča te stotinu godina daleko od vremena u kojem je izvorno oblikovan. Zašto? Zato što na kraju ostavlja stvarnu suhoću u ustima. I – zato što je to svijet izvan vremensko-geografskih odrednica.

Oznake: