Kako nastaviti život?

19.7.2022.

Naslov originala: Poslije zime | Godina: 2021. | Trajanje: 101 minuta | Zemlja proizvodnje: Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Francuska | Režija: Ivan Bakrač | Scenarij: Ivan Bakrač | Glumci: Ivona Kustudić, Ana Vučković, Momčilo Otašević, Petar Burić, Maja Šuša | Producent: Artikulacija Film, ABHO Film / Ivan Đurović, Snežana Nikčević | Distribucija: Zagreb film festival
Poslije zime - redatelj: Ivan Bakrač

Poslije zime – redatelj: Ivan Bakrač

Film je u okviru Pulskog filmskog festivala prikazan u neformalnom okruženju jedne plaže, što predstavlja posebne okolnosti percepcije, a nakon projekcije predstavljena je filmska ekipa i upriličen razgovor. Festivalski projekt Dizalica s projekcijama na plaži Ambrela osmišljen je prije par godina, a ove godine prvi put sam u tom opuštenom ambijentu pogledao film, konkretno manjinsku koprodukciju ‘Poslije zime’.

 

Radnja filma odvija se u nekoliko gradova Crne Gore i Srbije, a glavni likovi čine grupu urbanih prijatelja u ranim tridesetima koji još nisu sigurni kako nastaviti život. To su diplomci ili ‘prolongirani’ studenti  koji dobivaju povremene angažmane i honorare, ali se ležerno odnose prema  ekonomskim problemima. Dvije prijateljice rade tijekom ljeta u slikovitom, sjajno kamerom prikazanom Kotoru i internetski komuniciraju s prijateljima iz Beograda, opušteno angažiranim u artističkim i računalnim područjima, koji se usputnim povodom upućuju u Crnu Goru, a putovanje u daljinu i dubinu susjedne zemlje može dovesti do bilo kojeg iznenađenja. U dionici filma ceste ostvaruju se dva dijametralno suprotna susreta (s uzgajivačem zmija i uzvanicima svadbe),  onda se vožnja i radnja prebacuju u suprotnom smjeru, put glazbenog festivala (Exit u Novom Sadu), a fokus prebacuje na drugi, do tada spomenuti lik, a finalizirala se ponovo u Crnoj Gori, nekim drugim i težim povodom.

 

Ovaj voluntarizam radnje i spontanost postupaka i odluka protagonista (i scenarista) opća je karakteristika ovog u principu mladenačkog filma, s prednostima i manama te uvjetne kategorije, u realizaciji mladog redatelja Ivana Bakrača (koji je ujedno i scenarist) i razigrane glumačke ekipe. Likovi su rasterećeni egzistencijalnog determinizma, a muče ih emocionalni problemi i subjektivna viđenja. Čak i kad (privremeno) rade ‘u realnom sektoru’  (djevojke u kotorskoj pizzeriji), nisu prikazane kako u špici sezone do iscrpljenosti poslužuju turističke mase, već same jedu pizze i odlaze s posla kad hoće, a imaju vremena  i energije  za druženja, partijanja i samopropitivanja. Neki natuknuti problemi razriješe se ili usput zaborave, neki likovi pomiješaju se s drugima ili izgube (pa ponovo nađu), pomjere se (osobito u drugom dijelu filma) vremenske i prostorne relacije, sve djeluje mladenački neobvezno, kao da se računa na šarm kojim će se ti propusti ‘propustiti’. I doista u tome povremeno uspijeva.

 

Nakon početnih jasnih prostornih odrednica i vremenskih segmenata, izmjene mjesta i vremena se ubrzavaju, dok se na kraju gotovo izgubi logika povezivanja. Likovi su skicirani, a iz radnje teško je uvijek odrediti njihove poveznice kao i neke pokretačke motive. Dosta toga ostavljeno je kao pretpostavka ili višestruka elipsa, a upitno je koliko je dio tih nedorečenosti namjerno. Autor se fokusira na unutrašnja stanja likova zanemarujući utjecaj konteksta u kojem se kreću, a  prostornovremenski skokovi koje čini da dinamizira radnju čine ju nejasnijom.

 

Kontekst života likova, osobito društveni i obiteljski uvjeti njihova djetinjstva i  odrastanja potisnut je, ali izazovne su natuknice o tome što se moglo dogoditi i ostaviti posljedice koje određuju njihovo sadašnje stanje. Radi se o poslijeratnoj generaciji od koje roditelji skrivaju neke činjenice vezane za svoje aktivnosti u doba rata, želeći to prepustiti zaboravu. Ali to je samo usputno nabačeno, primjerice kroz kutiju koju jedan od likova po narudžbi nosi svojem ocu. Gledatelj neće saznati što se nalazi u toj kutiji (iako je filmski likovi otvore), što je efektna enigma. Ali gledatelj ne sazna ni zašto ti mladići idu po tu kutiju (tim više što jedan od njih ne održava dobre odnose s ocem), niti kod koga idu po kutiju, niti zašto ne žele otići kod roditelja. Kao detalj, ostaje kao enigma i ožiljak (tetovaža) na leđima jednog od protagonista, koji je višekratno prikazan, a mogao je biti vezan za problem odnosa s ocem. U razgovoru s autorom izneseno je da je dio nedorečenosti (sadržaj kutije) učinjen namjerno, ali pitanje je koliko se izostavljenih detalja može proglasiti zanimljivom ‘tajnom’. Kako film odmiče, kao da se uzgred dodaje i ispušta materijal, uz  protagonističku grupu pojavljuju se sporedni likovi i nova mjesta.

 

Ostvarena je odlična fotografija i zanimljivi eksterijeri, osobito vizure gradova i crnogorski pejzaži, ali nije iskorišten puni potencijal snimljenog materijala.

 

Redatelj Ivan Bakrač završio je studij filmske režije na Fakultetu za umetnost i dizajn u Beogradu te studij arhitekture. ‘Poslije zime’ njegov je dugometražni igrani prvijenac i sa zanimanjem možemo pratiti razvoj njegove karijere.

Oznake: