U glavnom programu Zagreb film festivala među filmovima pristiglima s velikih međunarodnih festivala i s osvojenim nagradama, bio je izvrstan debitantski film srpskoga redatelja Stefana Arsenijevića, neočekivan ali zanimljiv i poučan spoj prošlosti i sadašnjosti, Strahinja Banović. U Karlovym Varyma dobio je Kristalni globus za najbolji film; najboljim glumcem proglašen je francuski glumac Ibrahim Koma koji utjelovljuje naslovni lik; Jelena Stanković nagrađena je za najbolju kameru; te je film dobio još dvije nagrade od dvaju žirija, ekumenskoga i Europa Cinemas Label.
Prve su asocijacije, s obzirom na naslov filma, srednjovjekovni narodni usmeni junački spjev Banović Strahinja i istoimeni film hrvatskoga redatelja Vatroslava Mimice (1923. – 2020.), velika međunarodna koprodukcija iz 1981. godine. Doista, epska pjesma o, u bîti, lirskom junaku polazište je filmova obaju redatelja, ali su im redateljski prosedei različiti i različito su je obradili. Mimica je snimio biografsku povijesnu dramu, scenarij je prilagođeni spjev, angažirao je strane glumce, te produkcijski napravio povijesni spektakl, prilagođavajući ga i scenografski i kostimografski razdoblju turskoga osvajanja i radnji potkraj 14. stoljeća. Uostalom, Mimica je bio sklon povijesnim dramama i spektaklima za naše uvjete, jer je još 1975. godine snimio film Seljačka buna 1573., s Fabijanom Šovagovićem kao Matija Gubec. U svojem Banović Strahinji glavnu ulogu dao je Francu Neru, u spjevu neimenovanoj njegovoj ženi nadjenuo je ime Anđa, utjelovila ju je Sanja Vejnović, te se pojavljuju Dragan Nikolić kao Turčin Alija, Gert Fröbe kao Jug Bogdan, Rade Šerbedžija kao Abdulah. Mimica slijedi epski narativ s tipičnim krvavim dvobojem na kraju, ali i dobro dočarava netipičnoga junaka Banović Strahinju, jer je on u bîti lirski lik, čovjek kojega vodi ljubav, milosrđe, oprost, a ne osveta, te se ne pridržava i čak ruši ustaljene tradicije i vladajuće zakone.
Upravo netipičnost Banovića Strahinje: njegove osobine, osjećaji i ljubavna priča koja je u temelju narodnoga epa i Mimičina filma, nadahnula je redatelja i scenarista Stefana Arsenijevića da takav lik postavi u današnje vrijeme, i to u okružje migranata koji dolaze u Europu. Želio je prikazati da se ljudskost, čovječnost, ljubav, milosrđe, oprost, koje iskazuje lik iz epske pjesme prema svojoj ženi, može naći i kod drugih ljudi, te da se svakom čovjeku, tako i svakom migrantu, prilazi na jednakopravan način.
Dodatnu je inspiraciju Arsenijević našao među stvarnim migrantima u Srbiji koje je vidio u izbjegličkom centru, i neki su postali sporedni likovi ili statisti u filmu. Postoji migrant kojem se svidjelo u Srbiji i čini sve da ondje ostane, uključujući i igranje nogometa. On je poslužio za glavni lik Strahinje. Postoji i sirijska migrantica koja je željela otići u Francusku kao glumica. Ona je bila poticaj za lik Strahinjine supruge Ababuo, koja pak kao glumica želi otići u Englesku. Utjelovljuje ju Nansy Mensah-Offei.
U Arsenijevićevu filmu riječ je o migrantima iz Gane, koji se vole, ali ujedno imaju i osobne probleme. Današnje vrijeme dopušta posao i karijeru ženi, nije ovisna o mužu kao u narodnoj pjesmi, što katkad donosi bračni nesklad. Dakle, opet je riječ o ljubavnoj priči, a ne ponajprije migrantskoj. Istina, Arsenijević prikazuje i izbjegličke probleme, birokraciju, trgovinu ljudima, žicu i težak prelazak mađarske granice… ali kao kontekst u kome se našao mladi par i kao suvremenu migrantsku stvarnost. Glumci su uvjerljivi, fotografija dobra – i u portretiranju likova i u kadriranju krajolika, dramaturški je sve pregledno u devedesetak minuta trajanja filma. Film je na engleskom jeziku, a uz rijetke dijaloge na srpskom, ženski glas izvanprizorno izgovara izvorne stihove spjeva. Počinje najznačajnijim i simboličnim stihom, koji se i ponavlja: »Pomalo je takijeh junaka kâ što bješe Strahiniću bane.« Glazba je izvanprizorna, lijepa i nenametljiva.
Zaplet nastaje kada u izbjeglički kamp dođu Sirijci s namjerom da odu u Englesku, i Ababuo bježi s njima. Čim je to primijetio, Strahinja polazi u potragu za voljenom ženom, želi ju vratiti. I tada počinje drugi dio filma, njegov dugotrajan iscrpljujući hod, »koliko me noge nose«, kako kaže engleski naslov filma. A bilo je ondje i željeznice i raznih poteškoća.
U Mađarskoj konačno Strahinja pronalazi svoju suprugu. No Ababou, poput mlade suvremene žene, bira karijeru, unatoč ljubavi prema mužu. I tada se događa vrlo snažna, moćna, dojmljiva sekvenca – dvoboj, ali ne izvanjski i krvavi, nego unutarnji u samomu Strahinji. Kad je riječ o dvoboju zbog žene i časti, asocijacija ide i na film Posljednji dvoboj Ridleya Scotta iz 2021. godine, čija se radnja zbiva u isto vrijeme kao i radnja narodne pjesme, potkraj 14. stoljeća, i donosi krvav obračun.
Ipak, u Strahinji Banoviću, tom naizgled malom i jednostavnom filmu ali u bîti slojevitom, beskrvni unutarnji dvoboj još je bolniji, snažniji, dojmljiviji i poučniji. Što li je sve čovjek spreman učiniti za voljenu osobu! Poništiti sebe i dati joj slobodu odluke!
Na takav je način, zanimljivo, dirljivo i vješto, Stefan Arsenijević spojio srednjovjekovni narodni ep i suvremenu stvarnost. Zadržao je osnovnu nit spjeva, najvrjedniju i najdirljiviju, koja postaje univerzalna, a to je da su ljubav, oprost i milosrđe jači i bolji od osvete, vladajućih zakona, nacionalnih i vjerskih stereotipa.
