Festival je otvorio Šesti autobus, a zatvorila Glava velike ribe i o oba evo pišem. Dojam je da je otvorenje, usprkos izostanku vatrometa, ipak bilo bolje od zatvaranja koje je prošlo u zbrci obrazovne kotlovine (Zbornica) i Zagreb parkinga s asocijacijom na Veliku ribu, koja je na kraju uginula, ali lovci u mutnom i dalje pecaju gradilišta po Zagrebu. Arsenu Oremoviću, koji se svojim dokumentarcem o «švicarcu» naglo vinuo u hrvatsku filmsku svakodnevicu i iz nje crpi, kao i ostali, ono malo sokova, ovo je debitantski dugometražni igrani prvijenac. Kad glumci bez režije mogu dobiti novce za svoj film, mogu i režiseri bez glume, a za oba slučaja drama je najbolji izbor. No, kada se prekrši prvo pravilo drame da puška u prvom kadru (sceni) do kraja mora opaliti, a ne opali, nešto tu jako fali.
Eto, to se baš dogodilo Oremoviću koji je na osnovi istoimenog romana možda našega i ponajboljeg scenarista, ali i redatelja, Ognjena Sviličića uletio u ribolov s kadrom Traktora (peteespeovca-branitelja) koji premješta kalašnjikov i vadi metke (Neven Aljinović Tot), da bi ostatak filma statirao, uglavnom šutio, a sva pažnja gledatelja je baš na njemu i očekivanju što će se do kraja dogoditi. No, nažalost ne dešava se ništa, jer režiser šeta od lika Andrije (Nikša Butijer), Traktorova brata, do supruge mu Vesne (Lana Barić) ne bi li u njima našao neku priču i razlog vječitog nezadovoljstva i grintanja. Jedino u čemu je režiser «uspio» je izbor glumaca, Nikše i Lane, koji vas svojom prepoznatljivom glumom i karakterističnim naglaskom gubitnika-marginalaca, podsjećaju kao da gledate stalno isti film, s istim ulogama i govorom o uvijek nekom problemu «malog čovjeka» u velikom ribnjaku.
Režiser se sam odlučio na autorstvo do kraja, umjesto da je Sviličiću prepustio onaj scenaristički dio posla u kojemu bi se opredijelio za jednog od likova, a držim da je to na prvom mjestu – što je Oremović i sugerirao pa zaboravio i odustao – branitelj s PTSP-om koji iz svog zatvorenog svijeta prigušenih emocija, potisnutih sjećanja i proživljenih ratnih tragedija promatra ono što se oko njega dešava. Tako bi znali kako iz te perspektive izgleda pokušaj brata mu Andrije da prodajom obiteljske kuće spašava promašene i mutne poslove velikih riba, zašto je nevjesta Vesna stalno grintava krojačica na nekom katu zagrebačkih zgrada i kuda je otišlo društvo za koje se borio. Naravno da bi u takvom art pristupu, koji se ovdje sveo samo na snimateljske eskapade, na kraju puška opalila i s razlogom stvorila dramu o kojoj samo nagađamo kroz naivčinu taksista Andrije kojeg će velike ribe pojesti jer je naprosto mala, sitna ribica.
Sudeći po svemu viđenom film nam je i dalje opterećen nekim čudnim pojavama da baš svatko može i mora snimiti film (da se ne bi zamjerio kome), kao da imamo novca na bacanje, a svi kukaju kako im je malo i ono što su dobili za svoj mazohizam. Arsen Oremović se zaista potrudio da svojim talentom kao dokumentarist, kao bivši kolega kritičar i novinar, prodre u te društvene pore i probleme i prepriča ih na dostojan način, ali kao kompletan autor s cjelokupnom osobnom pričom, u kojoj i sam može biti predmetom istrage-kritike, nije postigao željeni cilj. Iako nije bilo logike da u Areni kao prvi film zadnjeg dana bude Zbornica, Sonje Tarokić (koja je već ranije i prikazivana u kinima), a Oremovićeva Glava velike ribe kao debitant servirana je točno u ponoć, pokazalo se zapravo – za one koji su do dva ujutro izdržali – kako snažna poruke iz zbornice može naići na plodno tlo.
Naime, ona usporedba o obrazovnoj kotlovini namjerna je filmska asocijacija na Radićev film, pa i postupak, ali je više odmak od ove šprance u koju je i Oremović upao kako male ribe zamišljaju velike lovce pa im je onda cijeli svijet kriv što su se našle spržene na stolu. Za razliku od Tarokić koja poručuje ili se pokloni ili skloni, s naglaskom bori se, Oremović nema izlaza, nema poruke, nema rješenja, nema pravog lika na kojemu bi napravio priču, snimio dokumentarac o još jednoj ljudskoj naivnosti.
Sve sama šablona; od uvijek istih glumaca, s uvijek istom glumom i mimikom (naglaskom), istom temom propitivanja društva koje je, naravno, kvarno, ali i njima daje sa svog stola da bi i sami sudjelovali u raspodjeli, pa film do filma promašaj, debeli ljubavnici, zapuštene domaćice zavodnice i tako unedogled. Kao da su se život i film teleportirali na neke druge mreže i mjesta gdje više i bolje mogu komunicirati u novom virtualnom svijetu glumaca, glumica, događaja i pojavnosti, retuširanih stražnjica i dobro posloženih klikova. Sedmoj umjetnosti preostalo je da se upita ima li smisla za tri glumca, režisera, kamermana, montažera i producenta angažirati stotine i stotine radnika i servisera da bi se malo propitivali.
Ne poduzmu li nešto pojest će ih influenceri.
