Medena zemlja

21.2.2020.

Naslov originala: Honeyland | Godina: 2019. | Trajanje: 87 min | Zemlja proizvodnje: Makedonija | Režija: Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov | Distribucija: Restart
Medena zemlja - redatelji: Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov

Medena zemlja – redatelji: Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov

»Tamo gdje vječno sunce sja…« tamo je – zemlja Meda! Dakle, negdje na sjeveru zemlje koja se danas službeno nazivlje Sjevernom Makedonijom, dešava se »život«. Život je to koji bismo mogli nazvati ovim solemnim imenom upravo stoga što se »kao takav«, »po sebi« zbiva već vjekovima na jednak, životno okrutan način. Naravno, jedna nam je prispodoba odmah u primisli glede filma naziva Medena zemlja (Honeyland, 2019). Dakle, tamo gdje »teku med i mlijeko«… zapravo, kao sve ono što čovjeku treba kako bi brodio kroz tu »tekovinu« zvanu »život«.

Slavom već ovjenčanu Medenu zemlju redateljski su-potpisuju Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov. Radi se ovdje o – uvjetno govoreći – o dokumentarcu. Naime, autori filma bilježe, tj. dokumentiraju jednu godinu života svoje protagonistice Hatidže, u zabitnom podplaninskom selu Bekirlija. Iz njega su, kako će sama Hatidže reći u jednoj sekvenci s početka filma, otišli skoro svi… ponajviše njegovi negdašnji prebivavatelji albanskog i turskog podrijetla. Kome će to Hatidže govoriti? Nikome drugome doli svojoj onemoćaloj i o njoj ovisnoj 85-godišnjoj majci Nazifi, a s kojom živi u potleušici onako kako se tamo živjelo, valjda, vjekovima. Hatidže se počesto upućuje u planinu, eda bi tamo, među stijenama, pronalazila obitavališta pčela te na taj način skupljala med. Ovaj »božanski nektar« njoj će biti hranom, ali i doslovnim prehraniteljem preostatka obitelji (majke, ali i mačaka i psa Džekija!). Naime, ona će svoj med odnositi vlakom u Skoplje gdje će ga na tržnici prodavati tamošnjim nakupcima, koji su spremni odvojiti i do 20 Eura za ovaj rijetko dragocjeni prirodni dar pčela. Hatidže je, inače davno, zbog gladi, izgubila tri sestre u ovoj »zemlji meda«… i kamena. Pašnjaci po kojima je nekada sretno pasla i množila se stoka, odavno su napušteni. Ipak… u dramsku naraciju filma upadaju i nomadi. Brojna turska obitelj svojim će dolaskom unijeti i promjenu u jednoličnost Hatidžina života, ali i poremetiti »eonima« zadani prirodni ciklus takovrsna života. Glava obitelji Hussein, uz ženu i gomilu djece – po jedno za svaku godinu, kako objašnjava svom makedonskom prijatelju, jer »djeca su bogatstvo!« – dovodi i bikove, te krave s teladi, kojima će probati osigurati ispašu, a sebe i svoje dodatno osigurati od gladi i prodajom meda. Naime, Hussein će sobom u prikolicama svog »vožnog« parka prevoziti i košnice.

Isprva dobrodošao Hatidžin »komšija« pokazat će se ubrzo oskrnaviteljem njezina prirodna odnosa s pčelama. Jer… »pola se blagotvornog mednog eliksira« pčelama treba ostaviti «, kazuje mu Hatidže, kako bi one i dalje živjele u sretnom su-životu s ljudskim gospodarem. Hussein će to – zbog pritiska svog makedonskog kupca –prekršiti i desit će se pomor živih, »božjih stvorenja«. Ponajprije stradaju Hatidžine pčele što ih ona uzgaja ispod kamena kraj Husseinova obitavališta, a čije su saće nastale pod suhom životinjskom balegom. Husseinov pokušaj da pčelama osigura prehranjivanje svoje brojne obitelji razbit će se o pohlepu njegova kupca, a njemu će početi ugibati i stoka zbog slabe ispaše i boleština koje ju napadaju, jer je njihov gazda prekršio neke »prirodne zakone«. (Prekršio »prirodne zakone«? Ma… ne razumijem se ja u to, ali se utječem slobodi interpretacije i tumačim sebi narativnu potku filma Medena zemlja!.

Ono što najviše plijeni u filmu nenametljiva je spontanost njenih aktera. Hatidže priča sa svojom majkom baš kao da nije prisutna audio-vizualna aparatura koja bilježi sve te intimne trenutke dviju rodno najbliskijih osoba. Protagonistica, 55-godišnja neudana »djevojka« melankolično se prisjeća svojih »propuštenih prilika« s provodadžijama. Iz te njezine usamljenosti rađa se i – majčinskim nagonom potaknuta – bliskost s jednom od Husseinovih sinova. Kamera koja se često približava njezinu licu ocrtava neku primordijalnu tugu, ali koju Hatidže potiskuje u svim svojim bliskim dodirima s prirodom. Osim razgovora s majkom i Husseinovima, njezini su sugovornici i domaće životinje, psi i mačke. Više od taktilne bliskosti, prepoznajemo i ljubav prema pčelama. Autori filma uspijevaju u pojedinim momentima dosegnuti i rijetku intimnost s protagonisticom, posebice ocrtanoj u sekvenci njezina pranja i bojenja kose. Nadalje, sekvence dječje igre i detalji njihove svakodnevice, »borbe« sa stokom, pretrpljeni ubodi pčela, a nadasve svađe Husseina sa ženom… vještim montažnim intervencijama poprimaju obilježja života »uhvaćena« u njegovoj slojevitoj bîti. U ovome se film Kotevske i Stefanova doista približuje poetici iranskog doku-fikcijskog filma, možda ponajbolje utjelovljenog u Kiarostamijevim filmovima. Motiv terenskog vozila iz njegova Vjetar će nas odnijeti (Bad ma ra khahad bord, 1999.) ovdje je prizvan kroz dva totala u kojemu nomadi dolaze i odlaze u Hatidžeino selo svojim kamionom, traktorom i prikolicama prepunima djece.

Poseban je metafizički dojam ostvaren kako doslovnim dokumentiranjem polagana »utrnuća« Nazife, Hatidžine majke, tako i supostavljanjem malenog ljudskog lika s nepreglednim prostranstvima uz bilježenje prirodnog  protjeka godišnjih doba. Vrijeme ovdje, doista, postaje kantovski čistom, unutarnjom »formom osjetilnog zrenja«. Isprva planiran kao »opservacijski dokumentarac« o jednom izumirućem zanatu prirodnog medarstva, Medena zemlja se uzdiže u film što postaje »većim od života«. Ako uzmemo ovdje u obzir i godardovsku premisu o svakome filmskom zapisu kao dokumentu jedne navlastite zbilje, onda se doista ovdje radi o neobično uspjelom umjetničkom kino-dosegu.

Zapravo, o čemu nam priča Medena zemlja? Koji nam to narativ prenosi? Pribivajući u dispozitivima tehnosfere i distopijske digitalizacije, suvremeni je čovjek zapao u svojevrsni »(samo)zaborav (tu)bitka«. Njegova/njezina je egzistencija demonski fatalno predeterminirana izvjesnošću »umjetnog života«. Ergo, Medena zemlja film je o prošlosti s kojom se više ne znamo suočiti. Osim na intuitivnoj razini rijetkih od nas, s njome se ne možemo ni racionalno nositi.

Film je u »arhaičnu« dvoranu Kinoteke privukao podosta gledatelja. Jedan od razlog tomu, zasigurno, u njegovoj je pobjedi na Sundanceu prošle godine. Dakle, »to se mora(lo) vidjeti«… Ali, kako se oteti dojmu koji se piscu ovih redaka nametao tijekom njegove projekcije? Naime, mnogi od prisutnih stalno su klikali po bljeskajućim digitalnim ekranima svojih mobitela. Smetali su i sebi i drugima. Zašto? Medena zemlja egzotičnija je (dosadnija!?) fantazma današnjem kino konzumentu od Harry Potter iluzije, ili pak franšiza poput Gospodara prstenova te Igre prijestolja. Ili sam ja, srećom, sve krivo shvatio?