DA, DA… »Svi smo mi počeli kao amateri, samo najbolji od nas to su i… ostali!« Vrlo se često vraćam ovom navodu. Zašto? Pa zato što još uvijek, doista, postoje ljudi koji se uvijek iznova vraćaju onome što beskrajno vole. Radilo se ovdje o nogometu, basketu, knjigama… stripovima, crtićima… muzici uz koju su odrastali… last but not least, filmu u kvartovskom kinu.
Dečki iz Varaždina ponovno su udarili. Žestoko i beskompromisno! Jedan od inicijatora, osnivača i voditelja Trash film festivala, Jurica Hižak, okupio je oko sebe ekipu od stotinjak ljudi kako bi snimili njegov već sedmi igrani film, ali… prvi dugometražni. Nakon uspješne premijere na matičnome festivalu i u svome gradu, Riffs of Revolution otisnuo se na kino-krstarenje po regiji (Ormož, Beograd), a čeka ga i glavni izazov i iskušenje na ovdašnjoj sceni, zagrebačka premijera u SC-u, 25. studenog. Uopće ne sumnjam, da će varaždinska ekipa okupirati ovaj prostor narečenog datuma i, naravno, pokoriti gledatelje metropole.
Kakav je film Riffs of Revolution? Da je revolucionaran… pa baš i nije, ALI… u svakome je slučaju vrlo žestoko, pa i melodično odsviran gitarski kino-rif koji će svoju primarnu publiku i recepciju zasigurno pronaći među svim onim entuzijastima i amaterima s početka ovog napisa.
Zločesti doktor Zemp (Tomislav Šipek) vlada galaksijom male gradske zajednice, namećući poreze i takse svim glazbenicima koji sviraju, ali i birtijama, kafićima i pivnicama u kojoj se pušta, ponajprije, stari dobri rock`n`roll. »Zemp-zemp« policajci/redari često i nasilno zatiru svaki pokušaj opstrukcije ovog plaćanja poreza. Tako na početku filma mladić hispano-idioma biva premlaćen od tih ZZ-redara jer svira »Yesterday«, a da nije platio tantijeme Lennonu i Mc Cartneyu! Hižak nas u film uvodi poetikom dobro znanom svakom ljubitelju ove vrste žanrovskog, niskobudžetnog akcijskog filma. Puno fajta, zvukova koji pucketaju i odjekuju visokotonskim spektrom, a krv štrca i lije na sve strane. But, that`s the point. U stalnoj borbi dobra i zla krije se i sve to aktualnija prestrukturacija današnjeg svijeta. Svuda oko nas zbivaju se ratovi i nasilje, a mi više ne znamo (ili nas takve čine mediji i vlada, posebično, npr. HR-premijer) što je tu dobro, a što bismo trebali prepoznati lošim. Anyway, Hižak i ekipa dobro znaju tko je Dobar, a tko Loš (pa i Zao).
Ipak, dinamiku filmu drže visokonabrijanom članovi banda Razor Jet. Kroz svirku u pivnici »Medonja« (koja je i jedan od sponzora filma) odjekuje njihova svirka melodičnog hard-rocka. I to kakvog? Onog revolucionarnog! Ray Coduymix (Marko Denac) kroti svoju gitaru na način one najbolje legacije koja se vezuje uz rock`n`roll. Zvuk je to koji još uvijek nije mrtav, iako ga omniprezentna komercijalizacija nove glazbe želi – usmrtiti. Njegova dva sudruga u tom combo-u čine naglašeno brbljivi i ekstrovertni pjevač i basista Kenny Lee Jones (Tihomir Galevski), dok samozatajnije, ali suvereno svoj posao obavlja, lupajući bubnjeve Jethro (Borna Barić).
Što je rock`n`roll u svijetu kojeg predstavlja Hižakov film? To je, muzika slobode. I je.., da bi reč rekel drukčije o tome i pisac ovih redaka. Kako kaže i press-materijal što sam ga dobio od ekipe filma, radi se o osebujnoj žanrovskoj miksturi »fantastičke rokenrol bajke i akcijske komedije«. Naime, što? Dr. Zemp – a čije je ime znakovita asocijacija svih slobodnih djelitelja besplatnog muzičkog užitka na ZAMP, udruge Zaštite Autorskih Muzičkih Prava – karikirani je pastiš klasičnih Zlica poput Darth Vadera ili Dr. Evila, te još klasičnijeg Dr. Strangelovea. Već samo spominjanje ovih karaktera u kontekstu napisa o Riffs of Revolution zasigurno znači da je Hižakov film – filmofilski. I to ne samo u izvedbi nego i u ideji o tomu što bi film danas mogao značiti. I to skupa s rock`n`roll-om! Dakle… sredstvo pobune i otpora.
Znam, znam… sve ovo zvuči utopijski, ali od te i takovrsne utopije nikad ne bismo trebali, a niti smjeli odustati. Jer, u doba kad su svi, a pogotovu mladi ljudi mentalno okupirani psihotehnikom kontrole želje dobrodošao je svaki umjetnički (pa i b-movie) iskaz vs tomu. »Realna ontologija pokoravanja želje« mnogo je pogubnija no što i slutimo… I dakle, što dalje gledamo u filmu? Zli Dr. Zemp, isfrustriran vlastitom nemoći u obuzdavanju nesputane energije potencijalne pobune protiv njega, želi artificijelno sebi inducirati užitak, točnije… orgazam. Ali… ne samo to… on, prema savjetu svoje, jednako Zle, ali promućurnije sestre Ninive (Aranka Oreški) želi od žestokih rockera napraviti – Boy Band!
Zaplet je stra(h)obalno jednostavan, ali ovoga puta, that`s the point Hižakova filma. Vrlo svjesno karikirajući žanrovske stereotypes, autori filma nastoje biti podjednako duhoviti, kao i prenijeti neku poruku »svojoj publici«. Pa, koliko u tome uspijevaju? Piscu ovih redaka, čini se ne sasvim najbolje i najspretnije, ali… naglasak je upravo na riječi »svojoj«.
Riffs of Revolution puno bolje se snalazi u akcijskim scenama, koje su i najduhovitije. Eksplozije glave… zeleni sjaj u očima kao znak nadzemaljske energije rock-glazbe… liptajuća krv u svakoj iole izglednoj prilici, brzogoreći su štapin u autorskom instrumentariju filma. S druge strane, nakon jako zanimljivog i zabavnog prvog dijela filma, koji kulminira protestnim nastupom Razor Jeta kao idejne snage demonstracija protiv režima dr. Zempa, drugi dio pada u ritmu cjeline. Ali, šta ja tu pričam? Koja je bila glavna namjera ovog, skoro četiri godine građenog amaterskog kino-ostvarenja? Pa naravno, nagraditi entuzijazam svih onih koji su u njemu sudjelovali i beskrajno vole kino. I to za cca 4 soma Eura netto?! Treba čestitati svim njegovim autorima i akterima. Jer, žanrovski, to je čisti, »pravovjerni«, punokrvni (čitaj: prepun krvi!) trash-uradak nepatvorena nadahnuća. Punctum.
Zbog ideje da se uz rock`n`roll može voditi revolucija, odmah sam se zaljubio u Riffs of Revolution. Wow, pa to je i moja (ne)skrivena utopija!
Zato, cure i dečki iz Varaždina, kak bi rekel Neil Young, »keep on rocking in a free world«!
