Mislim, dakle podrivam – Osvrt na subverzije Queer MoMenata

8.5.2022.

Wojnarowicz: Jebi se jebeni pederu - redatelj: Chris McKim

Wojnarowicz: Jebi se jebeni pederu – redatelj: Chris McKim

Opstati dva desetljeća na domaćoj sceni, u velegradu ambivalencija, u državi frustracija, nezacijeljenih rana i balkanskih mentaliteta, zapravo predstavlja čitavu jednu vječnost. Udruga Domino iznimno je aktivna organizacija koja bez prestanka radi na rastvaranju toksičnih tradicija i, u okviru svih umjetničkih grana, od teatra, performansa i plesa, do književnosti i filma, pridonosi oslobađanju kreativnog i esencijalno queer djelovanja mogućih ograničenja koje nameće društveno okruženje. Za 20. godišnjicu manifestacije Queer Zagreb organizirali su filmski program pod nazivom Queer MoMenti uz selekciju filmologa vrsnog „queer-oka“ Željka Luketića i to u prostorima Župe Sv. Blaža u centru grada koje zakupljuje Centar za kulturu i film Augusta Cesarca za svoje Kino Kinoteka. Tako su se i Blaž i župnik dobili priliku sablazniti nad manifestacijom za koju je poster prikazivao legendarnu Divine u (pogotovo za nju) decentnom izdanju. Da stvar zaokružimo, riječ je o drag-personi Harrisa Glenna Milsteada, nezaboravnom suradniku i prijatelju nepokolebljivog Johna Watersa, koji je zapravo „izgubljeni zagrebački unuk obitelji Vuković“. Takvo se katoličko pozicioniranje isplatilo i posve je u in-your-face stilu i Divine i Watersa, vjerno njihovom notorno neapologetskom stavu prema svemu što je sveto. Queer se dokazuje kao još uvijek itekako potrebna subverzija.

Za 20 godina djelovanja tijekom pet dana prikazano je simboličnih 20 filmova među koje je Luketić okupio fenomenalno raznolike autore, i mlade i stare, one s više iskustva i snažnijeg renomea poput spomenutog Johna Watersa, Fassbindera te Mishime i Cocteaua, kao i mlađe, suvremene redatelje poput ovogodišnjeg dobitnika berlinskog Teddyja, Gustava Vinagrea i Caroline Berler koja se u svom Lezbe, kamera, akcija! (Dykes, Camera, Action! 2018.) u koštac uhvatila sa strukturiranjem kanona lezbijskog filma. Svaki je dugometražni film bio popraćen jednim, prigodnim kratkometražnim filmom, uz nekolicinu srednjemetražnih, a među njima bili su zastupljeni svi rodovi, uključujući i hibride, poput filmskog eseja i kolaža i mockumentaryja Marka Rappaporta posvećenom holivudskom glumcu, neodoljivom Rocku Hudsonu koji je „žario i palio“ od ’50-ih do svoje smrti od AIDS-a. Kućni filmovi Rocka Hudsona (Rock Hudson’s Home Movies, 1992.) otkrivanje je i preispitivanje jednog prikrivenog identiteta u pseudo-prvom licu; Hudsonov opus duhoviti Rappaport reintepretira naspram znanog holivudskog imperativa profita i fino upakiranih, kontroliranih priča.

Impresivan popis naslova seže više od 90 godina u prošlost s nadrealističnom Pjesnikovom krvi (La sang d’un poète) renomiranog francuskog pisca Jeana Cocteaua iz 1930. godine koja se, uz nijemi film Carla Dreyera Michael (1928.), svrstava među prve prikaze homoseksualne žudnje na filmskoj traci. Nenaviknutom oku možda takvo što nije očito, ali queer čitanjima tekstova razotkrivaju se falusni simboli i homoeroticizam suprotiva društvenim normama. Ono što smo dobivali „između kadrova“ kod Dreyerovog nesretnog umjetnika zaljubljenog u svoju muzu, kod Cocteaua dobivamo kroz jezik snova, u jednom trenu i zahvaljujući voajerskim tendencijama protagonista ogoljenog torza. Slična posvećenost muškom tijelu vidljiva je u jedinom filmu japanskog svestranog umjetnika Yukia Mishime, Domoljublje ili Obred ljubavi i smrti (Yūkoku) iz 1966. Pisac, pjesnik, i dramatičar (koji se u 24. godini proslavio poluautobiografskim romanom Ispovijesti maske o dječaku istospolne žudnje) zapravo je bio i body-builder, pa ne čudi koliko se oslanjao na mušku tjelesnost kako bi utjelovio predanost svojim (mada desničarskim) idealima tradicionalnog Japana. Inače zamamljen motivom klonulog mučenika Svetog Sebastijana, njegov redateljski pogled (gaze) neprikriveno fokusira mišiće, bradavice i prsa muškarca kao fetišiziranog objekta.

Sirov! Necenzurirani! Video! - redatelji: Ryan A. White i Alex Clausen

Sirov! Necenzurirani! Video! – redatelji: Ryan A. White i Alex Clausen

Mada je za „queer momentima“ teško tragati u hrvatskoj/jugoslavenskoj kinematografiji, što zbog toga što nisu ni odveć vidljivi, ovisno o dostupnosti arhivske građe raznih dionika, što zbog razine (ne)osviještenosti. Međutim, u iskvirljen kontekst ove manifestacije uvedeni su Ekvilibrij Miroslava Mikuljana iz 1964. o performativnosti „izgrađenog tijela“ i Ljubavno iskustvo (1988.) Dasena Štambuka koji šest minuta provodi u četiri zida dvojice zaljubljenih muškaraca, ogoljujući ono što inače biva tabuizirano i cenzurirano u javnom prostoru – gay joie de vivre. Fini je to i prijeko potreban pokušaj ispisivanja homoseksualnog iskustva onkraj vidljivih matrica.

Štambukov kratki film programski je uparen sa sirovim i necenzuriranim dokumentarcem Ryana A. Whitea i Alexa Clausena o američkom porno-studiju Palm Drive Video koji je u doba AIDS-pandemije oslobodio žudnju straha i stavio pred fetišističke izazove. Prigodno nazvani Sirov! Necenzurirani! Video! (Raw! Uncut! Video! 2021.) bez rezervi dokumentira neobuzdivi užitak pojedinaca koji su se kameri – producentskom paru Hemryju i Fritscheru – doslovno i metaforički otvorili. Putovanje bogatim i 250 sati dugim arhivom video BDSM-a, batina i prljavog samoužitka bez suzdržavanja dočarava i uzdiže trenutak u konfuznom vremenu izoliranja i straha, sličnome iskustvu posljednjih godina pod utjecajem novog virusa.

Luketićeva selekcija reprezentativnih primjera queer kinematografije obuhvatila je i T iz inkluzivnog akronima seksualnosti i rodnosti, posebno vidljivima u igranom filmu španjolskog redatelja Vicentea Arandea Promjena spola (Cambio de Sexo) i mondo-dokumentarca slavne eksploatacijske autorice iz SAD-a Doris Wishman Neka umrem kao žena (Let Me Die A Woman). Iako filmove povezuje to što su oba iz 1977. godine, način na koji se dotiču transrodnog pitanja bitno je drugačiji. Priča o 16-godišnjoj transrodnoj djevojci, koju zapravo i utjelovljuje biološka žena, poznata Victoria Abril, Arande oblikuje kroz konvencionalni narativ odrastanja, spoznavanja sebe i svog identiteta. Wishman, s druge strane, trans uklopljuje u širu društvenu sliku uz senzacionalističke prikaze tijela u tranziciji.

No možda i najsnažniji – ili najsilovitiji film programa bio je intrigantni dokumentarac Chrisa McKima o tragediji, komediji i umjetnosti u životu Davida Wojnarowicza, avangardnog slikara koji je uvijek živio na marginama društva, pa čak i onda kada se proslavio, mentalno odbijajući sve što ide uz lagodan, buržujski život pod zaštitom mecena i galerija više (srednje) klase. Wojnarowicz: Jebi se jebeni pederu (Wojnarowicz: Fuck You Faggot Fucker, 2020.) naziv je filma i Wojnarowiczeva djela nadahnutog homofobnom sličicom pronađenom na ulici koji pogađa u srž umjetnikova ljutitog senzibiliteta. Opterećen je teškim djetinjstvom, i kad to odbija priznati, opterećen je opasnošću AIDS-a koju vlasti ignoriraju, a od koje i umire i njegov dugogodišnji dečko i fotograf Peter Hujar, kao i on sam, a iz tih životnih frustracija ekstrahira kreativnu snagu i djeluje sve do svoje prerane smrti. McKimov film ne štedi riječi, a ni udarce; potresni događaji kao da se samo nižu u životu osebujne ličnosti, a McKim ih uspijeva prikazati uz ogromnu dozu wojnaroviczevske grčevite frustracije i skepse, istovremeno vjeran i nježnim, intimnim trenucima prijeko potrebnog olakšanja. Podsjetnik je to na moć queera kao i važnost vidljivosti raznih identiteta, da se podsjetimo zašto ljudi još uvijek izlaze na ulice. Nažalost, kako je kritičarka Višnja Vukašinović na okruglom stolu koji je otvorio Queer MoMente, u kino-dvorani primjetan je izostanak „kvartovske“ publike, odnosno onog dijela društva koji nije senzibiliziran, a ni pretjerano zainteresiran za probleme queer-zajednice, a koji zna biti uzrokom podjela, problema i izazova. Zato je dobro kada se prašina digne – s njom je ponekad lakše mijenjati.

Oznake: