Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

MOĆNE TETE, ILI KAKO ISTJERATI DEMONE PROŠLOSTI

Naslov originala: Veće od traume | Godina: 2022 | Trajanje: 91 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Vedrana Pribačić | Scenarij: Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski | Producent: Mirta Puhlovski, Metar60, Koprodukcija: Hrvatska radiotelevizija
Veće od traume - redateljica: Vedrana Pribačić
Veće od traume – redateljica: Vedrana Pribačić

Da se silovanje, ne samo žena i ne samo pripadnika neprijateljske nacije, kao stara metoda ratovanja masovno prakticiralo u balkanskim sukobima 1990-ih, saznali smo iz domaćih dokumentarnih videozapisa prilično rano. Već tijekom tog sumornog desetljeća progovorile su pred kamerama pojedine (ženske) žrtve seksualnog nasilja iz logora Omarska. Neki su počinitelji kasnije i identificirani te čak privedeni pred lice pravde (ne nužno i kažnjeni), no činjenica masovnog fizičkog terora nad nezaštićenim civilima, s neupitnom etničkom motivacijom, godinama poslije uglavnom se politizirala te koristila za propagandističku homogenizaciju i autoviktimizaciju „silovane“ nacije, ostavši i izvan institucionalnog i izvan kinematografskoga fokusa. Kako su posljednjih četvrt stoljeća (pro)živjele individualne žrtve toga nasilja, i kakvu im je skrb dodijelila zajednica, široj javnosti ostalo je uglavnom nepoznato. Čini se zapravo da ih je malo tko o tome nešto i pitao, a one nisu imale dovoljno snage same govoriti, bojeći se stigme koja se u patrijarhalnim sredinama brzo i lako prikači „slabima“.

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski tu su šutnju procijenile dovoljno važnom da nas s njome suoče u svojem prvom zajedničkom, sada već višestruko i s razlogom nagrađivanom cjelovečernjem dokumentarcu Veće od traume. Ali da s njome sučele i „ojačaju“ svoje „akterice“, četiri žrtve od onih 180 koliko ih je, prema službenoj statistici, prijavilo silovanje, kao uzorak mnogo brojnije skupine zlostavljanih osoba.  Taj su uzorak pronašle među polaznicama trećeg i pretposljednjeg ciklusa izvaninstitucionalnog integrativnog terapijskog programa „Ja sam mnogo više od moje traume“, iza koje je stajala udruga Žene domovinskog rata, pokazujući, suprotno očekivanjima, da ova stradalnička populacija ni po čemu nije homogena. Osim što se među pretežitim Hrvaticama u terapijskoj skupini zatekla i jedna Srpkinja, k tome i žrtva svojih sunarodnjaka, na njezinu heterogenost ukazuje i različitost njihovih osobnih situacija, temperamenata te posttraumatskih iskustava – od raznih karcinoma i drugih bolesti do različitih manifestacija duševne rascijepljenosti, nesigurnosti i frustracija, kao i različitih načina bježanja od prošlosti.

Odlučivši se odmaknuti od dokumentaraca koji evidentiraju i dijagnosticiraju te plačljivim svjedočanstvima izmamljuju emocije, ali pritom ne pokazuju put liječenja ni „pacijenata“ ni njihove društvene sredine, autorice su, uz pomoć svojih subjekata i terapeuta, krenule rasvijetliti labirinte duševne „obnove“, koja je ne samo mnogo zahtjevnija od one „tjelesne“, nego i daleko neizvjesnijeg ishoda. Time su sebi nametnule i teži zadatak, tim više što svojim aktericama pristupaju u trenutku kada se ni one same još međusobno ne poznaju, a tek se počinju otvarati jedna drugoj i oslobađati „tereta“. Ta inicijalna situacija nedvojbeno je bila metodološki i etički iznimno osjetljiva: kako ne ometati delikatan, profesionalcima vođen proces prepoznavanja, eksternalizacije i svladavanja (svoje i tuđe) povrijeđene intime u grupi, a istodobno o svojim aktericama saznati i nešto više, ono što u samom terapijskom procesu neće biti verbalno konkretizirano? Da li samo promatrati kako Đurđica, Marija, Katica i Ana iz sebe „istjeruju“ sramotu, strah, nepovjerenje i nemir – najčešće imenovane „gospodare“ svojih poslijeratnih godina, ili istodobno dokumentaristički sudjelovati u pokušaju vraćanja njihova mira, ponosa, dostojanstva i prije svega normalnoga života induciranim ispovjednim razbijanjem dvadesetogodišnje inhibicije?

Dosadašnje odobravanje filma potvrda je da su obje zadaće ne samo preuzete nego i uvjerljivo svladane, a to daje naslutiti već i sam početak dokumentarca koji u cijelosti uspješno odolijeva zovu patetizacije. Prva od žena, već u prvoj rečenici, bez imalo samosažalijevanja i uvijana, izjavljuje kako je u ratu bila sustavno silovana u svome obiteljskome domu, a potom naturalistički slikovito opisuje kako se sve to događalo. Druga, snimana u svojem privatnom ambijentu, u off-u osvješćuje svoj problem: „Ostao mi je ovaj goli život, ostalo mi je ovo malo živaca. Kako da se nosim s tim?“ Odmah potom vidimo ih na jednoj u nizu terapijskih seansi, koje će se do kraja filma, uz primjenu različitih terapeutskih metoda, izmjenjivati s individualnim ispovijedima, portretima i prizorima iz privatnog života, pokazujući da se do detraumatizacije ne dolazi ni jednostavno ni bez ostatka. Jer, ona prije svega podrazumijeva suočavanje sa samom ili samim sobom, traženje i vraćanje izgubljenih „dijelova“ vlastite osobnosti, što je preduvjet mira i kvalitetnijeg života. Tu su k tome i nezaobilazne „sjenke sumnje“ i prolazna kolebanja, povezana s teško iskorjenjivom stigmom „krivnje“ i/ili aurom „žrtve“, koje se u (nacionalnim) konfliktima podjednako uspješno usađuju i u mentalni okvir kolektiva i u pojedinačne svijesti, a terapiji i filmu o njoj pribavljaju dramaturški važne „krizne“ situacije, nakon kojih se nekako mora krenuti dalje.

Upravo je na djelu u filmu Veće od traume, ali i više od toga. Autorice su obazrivom opservacijom stekle povjerenje svoje ženske četvorke koja ih je pustila i u prostor svojih individualnih intima, supostavljajući njihovim zlokobnim privatnim tišinama, izvanprizorne taktove dinamične i okrepljujuće glazbe, anticipirajući neki novi početak. A četiri „slabe“ tete iz našega susjedstva, izlažući se terapijskim dodirima, frustracijama drugih, susretu s ostacima (ne)potisnute prošlostima i kriznim ‘provokacijama’, pokazale su se jačima od demona koji im dvadeset i pet godina ne daju mira, dolazeći kroz film (ali i uz pomoć filma) do nečeg što bismo, parafrazirajući poznati citat iz svijeta fikcije, mogli nazvati „početkom jednog divnog ženskog prijateljstva“. Publiku su uspjeli probuditi; s „dušobrižničkim“ institucijama nacije-„žrtve“, koje su prepustile njihovu traumu udrugama, to se za sada nije dogodilo.

Diana Nenadić

Diana Nenadić

Diana Nenadić (Split, 1962), diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Objavljivala u Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Quorumu, Vijencu, Kolu, Zarezu...

Svi članci

Posljednje objave