Krajem proljeća, u jeku promotivne kampanje za svoj festival, Sarajlija Jovan Marjanović Joja uveo je u konverzaciju zanimljivu sintagmu: “povratak u staro nenormalno”. Sarajevo tu ambicioznu dosjetku tek treba ostvariti, no jedan festival, nama bliži i puno važniji to je itekako uspio. Povratak u staru nenormalnost je najbolji opis ovogodišnjeg, dvadeset i trećeg izdanja Motovun Film Festivala.
Ubrzo po osnivanju i pokretanju Motovun je pomeo hrvatsku festivalsku scenu preko noći. Kada malo bolje pogledamo nije ju samo promijenio nego i redefinirao. Festival starog svijeta i prošlih vremena, Pulski filmski festival, izgubio je do tada gotovo monolitsku poziciju najvećeg i najutjecajnijeg festivala šire regije i na njegovim je ruševinama počela nicati bogata, žilava i propulzivna festivalska scena koja je u dobroj mjeri pratila ritam i primjer motovunskog propelera. Danas u Hrvatskoj gotovo da ne postoji veći grad bez svojeg filmskog festivala (samo u Zagrebu ih ima više od deset!) i nezavisni, nesrednjostrujaški filmovi sa svih strana svijeta pronalaze publiku u Hrvatskoj tijekom cijele godine. Da, fragmentacija, specijalizacija i smanjivanje je potjeralo glamur ali istovremeno je uniformnost i sterilnost crvenih tepiha zamijenjena lokalnim okusima, mirisima, zvukovima i slikama – pojednostavljeno: šarmom.
Gledano iz pozicije Motovuna, korona kriza je došla u najnezgodnije vrijeme. Sam je Festival bio u procesu pronalaska novog zaleta, novog usmjerenja jer su se i publika ali i organizacija već vidljivo umorili. Lokalni se kontekst također promijenio. Gradić Motovun se u međuvremenu prometnuo od zaboravljenog mjesta punog skrivenih blaga (pršut, ulje, vino i tartufi) u hrvatsku turističku Meku kojoj ne trebaju razuzdani tulumi, divlji filmovi i nepredvidivi umjetnici. Koronavirus je sve sabio u odgovarajuće odnose. Danas, restorani imaju dovoljno stolova za dolazeće gastronomade a Festival ima za sebe ostatak grada s prekrasnim lokacijama koje nude optimalan broj sjedalica i uvijek popunjena gledališta pred velikim platnima.
Izlizana “velika platna” nisu slučajno spomenuta jer je Motovun Film Festival u ovu godinu ušao “all in”. Bez online projekcija, s velikim brojem gostiju i rasprodanim gledalištima “velika platna” su bila istinske zvijezde. Filmaši su sa svih strana pohrlili u Motovun ne bi li konačno vidjeli svoje filmove u pravoj rezoluciji. Publika se pak imala priliku podsjetiti kako izgleda gledanje filmova izvan svog osobnog mjehurića obloženog ekranima. Tuđe reakcije i mišljenja prijatelja ili kolega ključan su začin gledanju filmova u grupi i to je nešto što se treba njegovati i čuvati. Kao što su nas prethodni mjeseci ozbiljno upozorili: ta dodana vrijednost javih filmskih projekcija nam može biti zanijekana u treptaju koronavirus varijante.
Pandemija je svejedno ostavila traga. Ne zbog organizacijskih protokola koji su se provodili kontinuirano i bez iznimke, već zbog globalno posrnule filmske industrije. Na papiru je natjecateljski program izgledao obećavajuće s intrigantnim filmovima koji dolaze s nagradama i premijerama s prestižnih svjetskih festivala i iz različitih kinematografija, no na kraju je opći dojam kvalitativna neujednačenost i svojevrsna eklektičnost koja je dovela do kaotičnosti. Svejedno, i u takvim je uvjetima na filmskom tržištu Motovun uspio pronaći i prikazati nekoliko značajnih filmova, ali i pokoji istinski dragulj. Jedan je takav svakako dobitnik nagrade FIPRESCI, hrvatski dokumentarac Tvornice radnicima Srđana Kovačevića koji je vlastoručno tijekom šest godina uspio sklopiti pravu filmsku sagu o posljednjem europskom bastionu radničkog samoupravljanja u zagorskom Ivancu, u tvornici ITAS. Velike ideje ukorijenjene u prošlosti susreću se sa stvarnošću postkapitalističke svakodnevice u filmu koji nevjerojatno vjerno prikazuje limb između socijalizma i kapitalizma u kojem obitavaju neumorni, odlučni radnici ove nekad velike tvrtke. Kovačević je uspio prodrijeti u najintimnije dijelove tvornice i njihovih radnika koji poput prave družine utopistički pokušavaju pomiriti visoka načela i nužni pragmatizam ne bi li osigurali vlastiti opstanak. Film ne nudi samo prikaz stanja radništva u Hrvatskoj i (Istočnoj) Europi nego i revalorizaciju i demistifikaciju političkih i praktičnih odluka na dnevnoj razini, a ono što je posebno zanimljivo dekonstrukcijski je efekt samog filma. Autorska politička pozicija koja je dovela do interesa za temu u stvarnom okružju također dolazi na kušnju i nema sumnje da je proces nastanka filma promijenio i autora i protagoniste.
Film Sanremo slovenskog Sarajlije Miroslava Mandića još je jedan od onih koji su obilježili 23. Motovun. Priča o sudbinskoj ljubavi iz staračkog doma ispričana je nježnim, poetskim i promišljenim potezima koji svakako čine vrhunac Mandićeve filmske karijere. Kasno u filmu, u nezaboravnoj sceni rušećih stabala iznova smo se mogli podsjetiti koliko je važna autorska ambicioznost koja se ne vidi samo u očaravajućim kadrovima nego i u nepogrešivo napisanom scenariju koji se odbija zaustaviti na prvim rješenjima već nemilosrdno traga za onim pravima. Odlično se predstavio motovunskoj publici i debitant Pascal Tagnati s filmom Meteori, svojevrsnim albumom malih, neočekivanih i očaravajućih vinjeta. Kako se film razvija one postaju lijepe ali kaotično posložene sastavnice gorko-slatkog vrtuljka zvan istine i tajne malog, zaboravljenog mediteranskog mjesta. Rastrgan između dokumentarističkog realizma i fikcijskog apsurdizma, Meteori simuliraju i poziciju gledatelja/došljaka bez pomoći određenog lika ili događaja. Narativna struktura je ta koja iznenađujuće lako iznosi prilično teško breme autorske koncepcije. I na kraju: film Užitak, pobjednik prema mišljenju žirija. Dolje potpisani boomer mora priznati da se novovjekovni feminizam u raljama svevremenski mužjačke porno industrije autorice Ninje Thyberg nije pokazao pretjerano uvjerljivim. Možda je do generacijskog jaza, a možda je i do plošnosti likova, banalnosti priče i čudnog spoja redateljičinih postupaka koji se olako razbacuju realizmom, pa spektaklom, preko naturalizma do groteske.
Koliko god nagrađeni filmovi iscrtavaju osobnu iskaznicu svakog filmskog festivala dvadeset i treće izdanje Motovuna itekako se ima pravo smatrati iznimno uspješnim. Festival nam je pokazao kako je “stara nenormalnost” bila zabavna s dobrim filmovima tijekom večeri i odličnom zabavom tijekom noći. Niti striktni kovid protokoli nisu mogli umanjiti nesputani optimizam i vitalizam Festivala, njegovih gostiju i posjetitelja jer su svi dobili točno ono po što su došli: festival. I filma i života.
