Kratki film – stuba prema dugome. Studentski (klubaški, radionički…) film – vježba prema pravom. Amaterski film – postaja prema profesionalnom. Više-manje nužno zlo.
Ne smatra se uvijek i neporecivo, ali takvo poimanje kratkog neprofesionalno ostvarenog slikopisa snažno je utisnuto od kinematografskih davnina, u određenim razdobljima i područjima više ili manje dominantno, no uvijek vrlo prisutno, nikad posve potisnuto. Postoje tomu opravdani razlozi, ali zbog lagane se usvojivosti i naizgledno samorazumljive logičnosti, teza ukorijenila znatno čvršće nego što joj doista priliči.
Jer. Malo je koja godina u, primjerice, hrvatskoj kinematografiji posljednjih, primjerice, dekadu i pol, prošla bez barem nekoliko, katkad i oko tucet, kratkih, nerijetko amaterskih, studentskih (klubaških, radioničkih…) filmova koji se ne bi učinili umjetnički, konceptualno, izvedbeno iznimnim ostvarenjima, radovima iskusnih, zrelih filmaša što suvereno vladaju praktično tehničkim proizvodnim vještinama te po dojmu, zaokruženosti, sadržajnosti, izražajnosti, slojevitosti, ugođajnosti, uzbudljivosti nadmašuju mnoge duge, profesionalne, prave filmove koji, samim time što ispunjavaju parametre cjelovečernje profesionalne produkcije, bivaju primjećeniji i općenito zapaženiji. Riječ je, dakako, o različitim kategorijama, no ipak. Gledajući neki takav osobit kratki film mladoga filmaša ili filmašice, studenta, klubaša, neprofesionalca, katkad se zapitamo što bi njegov autor još uopće mogao naučiti ili uvježbati i nije li već sad u punoj umjetničko-stvaralačkoj zrelosti.
Noćna vožnja scenaristice i redateljice Vide Skerk, studentice filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rođene 1999. u Trstu, ostavlja baš takav dojam, sigurno i znalački osmišljenog i ostvarenog djela koje ne nosi baš nikakva obilježja vježbovnosti, početničkih nedoumica ili nesnalaženja.
Posrijedi je slika odnosa dviju mladih prijateljica u razdoblju donošenja određenih, potencijalno rubikonskih životnih odluka. Dunja (Nika Barišić) i Sara (Dorotea Ilečić Sever), žiteljke neimenovanoga provincijskoga maloga mjesta ili sela (prema odjavnici zaključujemo da je poprište snimanja bilo Prigorje Brdovečko, odnosno općina Brdovec, što, naravno, ne znači da je baš to naselje konkretno mjesto radnje u svijetu tog filma), ulaze u doba odraslosti i osamostaljenja. Jedna od njih otisnut će se u veliki grad, imenom Zagreb. Promjena okoline i načina života nije mala. Dvojbe i strepnje vezane uz napuštanje starog i poznatog zbog odlaska u novo i nepoznato koje će ju suočiti sa snalaženjem u drukčijim silnicama i dinamikama svakodnevice snažno previru. Što će pokazati i presuditi vrijeme? Je li u korist svoje sreće i sudbe bolje procijenila ona koja je ambiciozno otišla i postala velegrađanka ili ona koja je skromno mahnula i ostala, zaposlivši se kao djelatnica, prodavačica u samoposlužnoj veletrgovini?
Pripovijedni prikaz prijateljevanja, zajedništva i događaja neće, međutim, teći posve pregledno, čisto i bistro. Kronologija je kaleidoskopski izmiješana, nepouzdano je što je zbilja, što san, što zamišljaj, što slutnja, fantazija ili, pak, hiperbolizirano, metaforizirano, metonimizirano predočenje stanja i osjećaja. Ne možemo čak ni neosporno odrediti koja je od njih otišla, a koja je ostala. U dva nemalo slična, zrcalna prizora u samoposluzi, njihove su uloge zamijenjene – u prvome je iz grada u posjet mjestu djetinjstva pristigla Dunja, u drugome Sara. Štoviše, nemoguće je tvrditi je li ijedna zaista otišla ili je riječ o promišljajima i zamišljajima ishoda htijenja prekretničkog koraka. Završni prizor konačnog odlaska u metropolu, Zagreb – i taj prizor, podsjećamo, može predstavljati tek misaonu projekciju jedne od njih – ugođen je pretežno optimistično, kao čin oslobođenja, udaha krepčine, odbacivanja sputavajućeg veziva. Dok sama vozi automobil, na Dunjinom licu, inače vazda pomalo zabrinutom, kao da naslućujemo tračak ozarenosti, olakšanja, osmijeha. Ipak, zbiva se to noću, vozilo se osamljeno kreće sporednom cestom, malešno, zaogrnuto mračnim prostranstvom, a mada se u daljini naziru gradska svjetla nade u svijetlu budućnost, ponad njih, na zagasito modrom nebu leže tmasti oblaci moguće nevesele kobi. Različito nego u pretežitom dijelu filma kojim vlada zvukovlje tihe prijetnje neizvjesnosti, ovdje glazba dinamičnijeg, pobudnijeg ritma koji zaziva bodru energiju, no tekst, na engleskom jeziku (pjesma Sierra slovenskog pop-rock sastava Koala Voice), koliko ga u prolazu hvatamo, govori, među inime, o dragim ljudima koji odlaze i umiru.
Noćna vožnja podastire višestruke mogućnosti u shvaćanju samih pripovijednih događaja, odnosno izbjegava čvrsto iscrtati priču s uvodom, zapletom, raspletom i krajem, a ktomu je prožeta snolikim, snovitim, nadrealnim, te nudi lepezu doživljajnih interpretacija. Manjak čvrstih očevidnih uporišta i namah čitljivih orijentira u filmu korelat je, odnosno način prikaza duševnog stanja protagonistice, njezina nemira vezanoga ovdje uz određen događaj, ali i šire životnoga i nazočnoga poćuta ljudskoga bića. To je (vjerujemo, u ovoj interpretaciji) i bila temeljna nakana, tj. središnja tema cjeline, poticajno uzbudljivo premetnutog i prekalibriranog mozaika domišljato otklonjenog od standarda, nadahnuto izmještenog iz uvriježeno prepoznatljive osnovice.
Valja nam svakako navesti i suradnike, barem one prvonavedene na odjavnici – producent Antonio Grozdanoski, direktor fotografije Urh Pirc, montažerka Lucija Strugar, oblikovateljica zvuka Ema Veseljak, scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavletić Kranjčec, snimateljica tona Sunčica Ana Veldić te mentorica Hana Jušić – čiji je doprinos očevidno zaigrao u sklapanju začudne i skladne umjetnine.
