Pišući scenarij za Garburu – a taj je scenarij čekao niz godina za svoje oživotvorenje – Josip Žuvan, je, prema vlastitim riječima, pošao od jednostavnog fakta kako je „hrvatsko društvo iznimno podatno za filmske ideje jer čim otvoriš vrata kuće čeka te neki konflikt”. A kako se u dosadašnjoj kratkometražnoj karijeri, u kojoj je svakako za izdvojiti Snig iz 2012., primarno bavio obiteljskim odnosima, tako se i u dugometražnom prvijencu odlučio fokusirati na i dalje osnovnu društvenu ćeliju dopuštajući da se njegov film makar metaforički može i šire društveno pojmiti.
Dva dječaka iz zavađenih obitelji prijateljuju na poluurbaniziranim rubovima dalmatinskog grada neožbukanih kuća, nepostojećih nogostupa i neizgrađene infrastrukture gdje nema valjanog zida da Torcida ostavi svoj potpis i gdje stare, ukorijenjene krive Drine može ispraviti jedini skupni lokalni heroj današnjice Marko Livaja, ponajprije se baveći snimanjem nepodopština koje potom plasiraju na društvene mreže. Kao određeni atavizam u odnosima njihovih obitelji, tu je i naslovna garbura, odnosno karabit koji se nekoć koristio u tvornicama, ali i kao amaterska pirotehnika prije svih onih “mir i dobro” akcija.
Kada se, pak, u filmu, uz karabit, pojavi i pištolj, znamo da će negdje nešto eksplodirati. S gledišta narativne napetosti do tog pucanja, do razotkrivanja jedne međuobiteljske tajne, u Žuvanovom filmu dolazi malo i prerano, no na vrijeme da bi se u ostatku filma konsolidirali odnosi, a Garbura, uz sve slutnje koje ostaju visjeti nad gledateljskom glavom, krenuo prema raspetljavanju i mogućem rješenju dominirajućeg konflikta za kojeg se u jednom trenutku bilo izvjesno da ga jedino „bijela desetka” može razriješiti. Može, eto, i Josip Žuvan.
Najbolja, dapače izvrsna strana filma svakako su dječji glumci Franko Floigl i Mauro Ercegović Gracin koje redatelj vodi kroz film kombinacijom igre i improvizacije što mu je ostvarenju podarilo dodanu vrijednost iako ni doprinos preostalog glumačkog ansambla s posebnim naglaskom na Ivanu Roščić nije zanemariv. Posebno zanimljivim čine se kontrapunkt između aktualnog jaza oko toga tko ima bolji mobitel dvojice dječaka s drevnim jazom njihovih obitelji oko nekakvog puteljka.
Žuvan redateljski raskošno, bez redukcija pomalo svojstvenih suvremenom hrvatskom filmu, univerzalizira svoju lokalnu priču šireći je prema gledateljima na način kako se snimke šire društvenim mrežama, ali s jasnom svijesti o nenametnutom pametovanju.
Sve u svemu, ako u jednom trenutku i krene putem očitosti i scenarističkog manirizma, vrline u Žuvanovom solidnom prvijencu debelo pretežu nad manama. Na kraju krajeva – nemojmo ni mi pametovati – nisu film zalud u svoj program uvrstili selektori San Sebastiana. Garbura se odlično uklopio u prošle godine začet i dijelom i dalje recentni trenutak domaćega filma u kojemu zapuhali snažni svježi debitantski vjetrovi. Međutim, u tome leži i njegovo kino-iskustveno prokletstvo; s jedne strane našao se u sjeni Sigurnog mjesta, s druge se nad njega nadvio Stric. Tu mu je donijelo i nezasluženo nezapaženost jer, uz sve ostalo, Garbura ima finih i pitkih humorističnih dionica. Bojimo se da bi ga to prokletstvo nevidljivoga moglo pratiti i prilikom dodjela pulskih nagrada.
