Hermetična i teška priča iz bolnice, u kojoj pratimo borbu sa životom oboljelih od azbestoze, prelazi u raskošnu vilu-tvrđavu gdje se ta mučna situacija nastavlja u nešto ležernijem i napetijem ritmu, izmjeničnim očekivanjima što to spaja njegovateljicu i bogataša obavijenih osjećajima krivnje, osvete i za film jako važno napetice što će se na kraju dogoditi. Naravno, ta igra skrivača je dramaturški i scenaristički vrlo vješto izrežirana i drži gledatelja u neizvjesnosti do kraja, iako je pozadina priče teška društvena tema obolijevanja od azbestoze negdje na slovensko-talijanskom krasu, pa je znatiželja jača od same angažiranosti koja se u sličnim situacijama očekuje. To je pravi put kako izbjeći u umjetnosti sirovi aktivizam i pronaći snažniju psihološku poruku koja bi na kraju dala i neki rezultat s razlogom.
Angela (Valentina Carnelutti) je udovica i njegovateljica s jobovskim strpljenjem opčinjena čistoćom i čišćenjem kao nekim krajnjim rezultatom u kojemu će se, nada se, izroditi isti takav rezultat. Svojim karitativnim poslanjem pomaže potrebitima, a kada se u njenom fokusu pojavi Francesco Gorian (Branko Završan), tajkun i bivši prijatelj njenog pokojnog supruga koji je sagorio od azbesta na čijoj je proizvodnji Gorian izgradio svoje dvore, nalazi se pred dilemom – osveta ili terezijanska žrtva i uvjerenja, možda prije nada, da će tim strpljenjem doći do iskupljenja. Naravno, prije toga potrebno je pokajanje, a kako je aktivizam u drugom planu zakulisan odnos njih dvoje navodi na nekoliko zaključaka, što olakšava praćenje filma i pomalo se gledatelj iz promatrača pretvara u navijača da bi nakon svega dobio zadovoljštinu, jer svaka žrtva na kraju biva uzvišena. Ovdje bi rekli da je pravda spora ali ponekad i dostižna, što sugeriraju uvodni kadrovi iz sudnice u kojoj su protagonisti prekriveni prašinom zaborava i odgađanja..
Zatvoren u kulu bjelokosnu Gorian ustrajava u svojoj bahatosti da je sredstvo (azbest) put do cilja, a Angela pak da je cilj samo spoznaja i pokajanje koje će na kraju biti jedina satisfakcija žrtvama i patnicima da se možda slično neće ponoviti ili bar da će se nešto poduzeti da se slične sudbine izbjegnu. Njena gluma bez riječi samo naglašava tu upornost, kojoj također bez riječi odgovara Gorianova uvjetovana šutnja. A riječ je o činjenicama koje tek na odjavnom špici spoznajemo, da godišnje u svijetu od azbestoze umire oko sto tisuća ljudi, a 125 milijuna ljudi izloženo mu je na radnom mjestu. To ustrajavanje na biblijskom, a ne na socijalnom, izvrsno se poklapa i u užem odnosu između Angele i njene kćeri koja je suprotnost majci, premda bi bilo za očekivati da i u njoj čuči humanost, a ne pragmatičnost, dok pragmatičan i pohlepan Gorian ima sina koji pak napušta svoju karijeru i posvećuje se nepokretnom ocu na način kako to čini Angela. Njena osveta od onih najgorih misli na kraju se svela na to da se bolesnika smjesti u dom gdje će biti odbačen, kao ona starica koja uzaludno traži neki trag svojih najbližih, ali sin to ne želi. Istovremeno uviđa da pacijent pokazuje nadolazeće simptome azbesta, slične onima od koji su umrli njen suprug, prijateljica i njen suprug. Istovremeno, njenu skrb za krivca mnogih smrti okolica ne razumije, a to jobovsko poslanje za njenu kćer je put do senatorija.
Dakle, nije sve crno-bijelo, ili tko je bez grijeha neka prvi baci kamen, a kada njen trud na kraju pokaže rezultat, strpljenje je dovelo da iskupljenja. Gorian će uvidjeti svoj krimen, Angelinom zaslugom (od mijenjanja pelena do vježbanja) na sprovodu njene prijateljica, supruge svog bivšeg prijatelja, on će se uspraviti iz kolica i time odati počast žrtvi, to je i gesta pokajanja, a gledatelj tek tada spoznaje koliko je licemjerstva u onog ranijeg posmrtnog govornika sindikaliste koji je o žrtvama govorio tek da se nešto kaže, a umjesto ranije akcije protiv trovača pravda se akcijom za plaće. Poruka je jaka i ima rezultata tek kada odgovoran sagne glavu, ili isključi kisik za kojim zadnjim hroptajima azbestoze vapi u svojoj tvrđavi sagrađenoj na tuđoj patnji. Sve čestitka ovom tršćanskom redatelju-scenaristu Ivanu Gergoletu koji iza sebe ima niz kratkometražnih i dokumentarnih filmova a čije se iskustvo iz toga žanra sretno prelilo i igranu formu.
