Odlazak miljenice publike i kritike

24.10.2018.

Prigodni tekst povodom smrti velike srpske i jedne od najpopularnijih jugoslavenskih glumica Milene Dravić, koja je ostavila veliki trag i u hrvatskom filmu te umnogome pridonijela kakvoći ovdašnjih naslova u kojima je nastupila, jednostavno bi bilo svesti na nabrajanje njezinih u tadašnjim državnim okvirima domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, koja su rezultirala i time da je početkom 70-ih godina bila najpopularnija istočnoeuropska glumica. Kao iznimno darovita umjetnica koja se uvijek do kraja i bez zadrške predavala ulogama koje je tumačila, prema vlastitim riječima strahovito se trudeći raditi najbolje što zna i umije, Milena je s prividnom lakoćom svladavala i najzahtjevnije glumačke zadatke, suptilno se uvlačeći pod kožu likova koje je tumačila. Interpretirajući role u rasponu od manje ili više naivnih provincijalki te brižnih obiteljskih žena i samohranih majki, preko karakterno i psihološki intrigantnih zavodnica te žena laka morala i žrtvi silovanja, do provokativne političke aktivistice i plahe te pomalo rezignirane intelektualke, Milena je uvijek ostajala svoja i prepoznatljiva, i publiku i kritiku osvajajući krupnim očima i licem na kojemu se osim blagosti i dobrote očitovao i altruizam te spremnost da, pomalo u nesuglasju s njezinom krhkom tjelesnom pojavom i s tim povezanim pobuđivanjem zaštitničkih poriva kod suprotnog spola, u ostvarenju svojih ciljeva beskompromisno ide do kraja.

 

U svim filmskim ulogama koje je tumačila, već od debitantske u obiteljskoj drami s elementima krimića „Vrata ostaju otvorena” Františeka Čápa iz 1959. godine, koja se tada držala subverzivnom zbog naznačavanja motiva incesta i istospolne ljubavi, kao i onih u godinu kasnije realiziranim komedijama „Zajednički stan” Marijana Vajde, „Diližansa snova” Soje Jovanović i „Bolje je umeti” Vojislava Nanovića, Milena se predstavila kao hrabra umjetnica velikog glumačkog raspona kojoj će ležati svi tipovi rola, podjednako oni razigranih i neopterećenih narodskih cura u populistički usmjerenim romantičnim i socijalnim komedijama, kao i oni obrazovanih i ozbiljnih mladih žena obilježenih tamnim tonovima. Pri tome je uvijek ostajala svoja, jaka i samosvjesna, bilo da je utjelovila gorljivu komunisticu Milenu u eponimnom Makavejevljevu politiziranom satiričnom dramskom kolažu „W.R. – Misterije organizma”, ili partnericu idealima vođenog skojevca Ive Vrane u za ono vrijeme ideološki nepodobnoj „Zasedi” Žike Pavlovića, kojoj je u Puli 1969. na inicijativu člana žirija Milutina Čolića osporena kako se činilo gotovo sigurna titula apsolutnog pobjednika (pri čemu je filmu dodijeljena Specijalna diploma za „smjelu režiju” a osvojio je i nagradu hrvatskog Udruženja filmskih i TV kritičara), ili kolaboracionisticu Aleksandru u ideološki također nepodobnoj sjajnoj ratnoj drami „Jutro” njezina prvog supruga Milomira Puriše Đorđevića, ili pak dobrodušne prostitutke Zorice u kakvoćom ravnopravnoj drami „Nemirni” njezina drugog supruga Vojislava Kokana Rakonjca, filmu koji je također istaknuti predstavnik „crnog talasa”.

 

Milena je bila podjednako uvjerljiva, životna i emotivna i kao ranjiva djevojka Milka u socijalnoj drami „Horoskop” Bore Draškovića, u kojoj postaje žrtva silovanja, i kao mlada frizerka Rajka koja se u dugometražnom Makavejevljevu prvijencu „Čovek nije tica” upušta u nedozvoljenu vezu sa starijim inženjerom, i kao također mlada Zora u impresivnoj Velikom Zlatnom arenom ovjenčanoj i tematski i danas izuzetno aktualnoj drami „Službeni položaj” Fadila Hadžića. Ako je i eksploatirala imidž naivne i nevine djevojke i mlade žene koja se zatječe u okruženju u koje ne pripada te postaje žrtvom muških igara i igrica u dominantno patrijarhalnom i mačističkom svijetu, Milena je to radila suptilno, oprezno i s mjerom, nerijetko u uloge unoseći i tračak (auto)ironije te blagotvornog humornog odmaka. Do kraja je ostala vjerna likovima dobrodušnih, poštenih i plemenitih žena koje se baš i ne snalaze u sredini koja ih okružuje, u sredini čije ponekad postaju i žrtve, no koje se odvažno nose sa svim izazovima i nevoljama kojih su itekako svjesne. Takav je primjerice lik nepismene mlade seljanke Hajre u izvrsnoj socijalnoj drami „Uzavreli grad”, najuspjelijem ostvarenju Veljka Bulajića također nagrađenom Velikom Zlatnom arenom. U njemu je Bulajić s osloncem na izraženu poetiku talijanskog neorealizma i mozaičnu dramaturgiju, te uz dojmljivo režirane masovnije scene, kreirao impresivnu galeriju realistično prikazanih likova s ruba društva poput kriminalaca i prostitutki te njihovih slojevitih međuodnosa. Redatelji debitanti su često angažirali Milenu, pa je tako nastupila i u Berkovićevoj impresivnoj izrazito komornoj urbanoj romantičnoj psihološkoj drami „Rondo”, u kojoj se kroz tretman njezina lika emotivne i naglašeno senzualne Nede oslikavaju karakteri dvojice hladnih, cerebralnih i kako se čini gotovo bezosjećajnih muškaraca koji ju okružuju, njezina otuđena i moguće sadizmu sklona supruga Feđe te povučenog i otmjenim manirama obilježenog suca Mladena. Bitna obilježja umjetničkog ali i ljudskog habitusa Milene Dravić bila su njezina jednostavnost, „običnost” i pristupačnost, to što se unatoč formalnom zvjezdanom statusu i sveopćoj omiljenosti nikad nije držala kao zvijezda „zvijezda”, već je objema nogama uvijek čvrsto stajala na zemlji, ne libeći se ni angažmana kad je za to osjećala potrebu, ni humanitarnog rada daleko od očiju medija i javnosti. Glumica koju je Arsen Dedić smatrao idealom ženske ljepote i kojoj je skladao pjesmu „Milena”, na neki način kao da je tijekom čitavog svog profesionalnog života ostala „prekobrojna” omladinka Ranka u istoimenoj romantičnoj komediji Branka Bauera, krajnje dobrodušna i požrtvovna osoba koja nesigurno proviruje iza ramena svojih muških kolega.