Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Pelikan | Godina: 2022 | Trajanje: 87 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Filip Heraković | Scenarij: Filip Heraković, Nikolina Bogdanović | Glumci: Edi Ćelić, Lucija Barišić, Marko Petrić, Tena Nemet Brankov, Ivan Glowatzky, Stojan Matavulj, Biljana Lovre, Gordan Marijanović, Valentina Lončarić | Producent: Tamara Babun, Matija Drnković, Wolfang & Dolly
Pelikan - redatelj: Filip Heraković
Pelikan – redatelj: Filip Heraković

Nakon što je krajem prošle godine dobio Posebnu nagradu žirija u konkurenciji debitantskih radova na festivalu A kategorije u Tallinnu, te nagradu za najbolji film programa Hrabri Balkan na Festivalu autorskog filma u Beogradu, „Pelikan“ se u toplijem dijelu ove godine našao i na repertoaru domaćih festivala i nezavisnih kina. Riječ je o dugometražnom debiju Filipa Herakovića, još jednog Puljanina, uz Andreja Korovljeva, koji u rodnom gradu, na najbudžetiranijem hrvatskom filmskom festivalu, ima naslov u glavnom nacionalnom programu.  Sukladno međunarodnom odjeku, Herakovićev „Pelikan“ svježiji je, interesantniji i bolji od Korovljevljeva „Hotela Pula“, ali, reći ću odmah, ne obara s nogu, odnosno ne ide u sam vrh nacionalne konkurencije ovogodišnje Pule gdje su se smjestili „Sigurno mjesto“ Juraja Lerotića i „Garbura“ Josipa Žuvana, a do njih „Samo kad se smijem“ Vanje Juranić. Iako, otvaranje i otprilike prva polovica Herakovićeva prvijenca ostavljaju jako dobar dojam, no u drugoj polovici film pada, a sama završnica nimalo ne oduševljava.

Kao što je odlično primijetio kolega Marko Njegić, prvi kadrovi Herakovićeva debija kao da se izravno nastavljaju na zadnje kadrove prvijenca Hane Jušić „Ne gledaj mi u pijat“, koji neki kritičari smatraju inauguratorskim djelom onog što nazivaju hrvatskim novim valom. To su podvodni bazenski prizori nogu pacijenata termalnih lječilišta – u Herakovićevom slučaju Istarskih toplica, dobro znanih mnogom (napaćenom) profesionalnom posjetitelju Motovun Film Festivala.  Zanimljivo, u oba filma riječ je o njihovim stilski najupečatljivijim trenucima, jedino ne znamo je li se Heraković svjesno referirao na Jušić, i to upravo na taj način (simbolički – gdje je ona stala, ja nastavljam), ili se sve dogodilo sasvim slučajno.

Uglavnom, u istarsko je lječilište smješten profesionalni nogometni golman Josip zvan Kondor, koji se oporavlja od ozljede koljena koju je zadobio na skijanju negdje u švicarskim Alpama. Josip je otuđen čovjek minimalne komunikacije s ljudskom okolinom – kad mu u posjet dođe djevojka neentuzijastično i neuspješno ispunjava njezinu želju da je snima mobitelom, a poslije je posve ignorira, uključujući i njezine pokušaje iniciranja seksualnog odnosa; posve je pasivan i prilikom posjete klupskog suigrača, a ni s terapeutom nije bitno komunikativniji. (Za)čudan je to protagonist do neke mjere blizak karakterima  tzv. grčkog čudnog vala, no njegova posvemašnja alijenacija i egzistencijalna praznina upućuju i na Antonionija. Pogotovo kad igrom slučaja dođe u situaciju da promijeni identitet (već ranije se upitao zašto ga zovu Kondor a ne Pelikan, što jasno sugerira da je nezadovoljan stanjem stvari u kojem jest), pa onda to i učini. S obzirom da su se egzistencijalna pustoš i otuđenje smjestili u liku nogometnog golmana, nameće se još jedna asocijacija – Handkeov (potom i Wendersov) „Strah golmana od izvođenja jedanaesterca“. Humorna nota u svemu tome neke je kritičare navela, pak, na usporedbu s Akijem Kaurismäkijem, no dojma sam da liku Josipa nedostaje one potisnute, suspregnute topline karakteristične za reprezentativne Finčeve otuđenike. S tom toplinom, željom za njom, zapravo i počinju problemi Herakovićeva filma.

Naime, u jednom trenutku protagonist će u prostorijama toplica nabasati na seminar za putujuće prodavače usisavača, gdje će ga zamijeniti za seminarca Borisa Novaka, čiji će identitet preuzeti. S novim identitetom doći će veća komunikativnost, druženje s novim kolegama, dakle dinamizacija i zatopljivanje dotadašnjeg stanja, međutim to bitno ne obogaćuje Josipov lik. Štoviše, on postaje, moglo bi se reći, običniji i time manje zanimljiv, a prilika za mali zaplet putem potencijalnog ljubavnog trokuta (kolegica sa seminara zainteresira se za njega, ali je on odluči ignorirati, da bi se kratkotrajno povezao s pacijenticom koja ga upoznaje s doslovnim i metaforičkim ljuštenjem stare kože) propušta se, jer Herakovića i njegovu koscenaristicu Nikolinu Bogdanović više je zanimala simbolika nego konkretna ljudska interakcija. No veći je problem što čitav seminarski segment donosi zaokret u smjeru (‘toplijeg’) pučkog humora čiji je glavni nositelj jedino izrazito poznato glumačko ime u ekipi sastavljenoj uglavnom od rubno znanih ili neznanih glumaca, Stojan Matavulj. Potonji iskače iz ‘egalitarne’ postave i afirmiranošću i humornim registrom, i to mi se čini popriličnom autorskom greškom. Na stranu sam Matavulj, koji kao da je s Nikšom Butijerom ušao u kategoriju nasljednika Ive Gregurovića u smislu da takoreći nema hrvatskog filma bez njega, ali vrsta humora koja dolazi sa seminarcima jednostavno ne pripada sofisticiranom (‘hladnom’) kontekstu „Pelikana“.

Drugi velik problem filma jest sama završnica sa svojim dvostrukim krajem (prije i poslije naslova na odjavnici). Prvi kraj je hipersimbolički, što će reći pretenciozan, a drugi kao da ga pokušava malo sniziti, koristeći i humor, a usput i zaokružiti cjelinu. Oba se doimaju previše apstraktnima i ne donose efektnu poantu kakva je ovoj vrsti filma itekako potrebna.  S druge strane, „Pelikan“ ima i svoje nesumnjive odlike. Rad kamere (dugometražni debitant Tomislav Krnić bio je na poziciji direktora fotografije) svakako je kvalitetan; tretman kolora mogao je doduše biti intenzivniji i zanimljiviji, ali kompozicije kadrova i pomaci objektiva u podosta slučajeva svjedoče vrlo osviještenom korištenju odnosa likova i prostora. Ipak, udarna je igla filma središnji glumac Edi Ćelić –upoznali smo ga kao iznimno uvjerljivog gej Rimljanina u impresivnom prošlogodišnjem debiju Simona Bogojevića Naratha „Illyricvm“, a ovdje je na svojim plećima, na neki način, morao nositi cijelu filmsku strukturu. Zanimljive fizionomije i znatne sposobnosti sugeriranja (pomaknutih) psihičkih stanja, učinio je to bez greške.

Damir Radić

Damir Radić

Rođen u Zagrebu, 1966. Diplomirao povijest i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Suautor monografije "Ante Babaja".

Svi članci

Posljednje objave