Izvrstan kratkometražni igrani film Davida Gaše Palikuća prikazuje neuspješne pokušaje mlade Jagode (Lana Barić) da izađe iz vlastite kuće. Redatelj nas čvrsto pozicionira nasuprot ulaznim vratima s druge strane hodnika, liminalnog i vezivnog tkiva kuće. Kamera je mahom statična i objektivnim kadrom lovi protagonistkinju i njezinog mačka u totalu. U filmu nema dijaloga, već se dokumentira Jagodino kretanje po hodniku koje čini njezinu svakodnevicu: oblačenje za izlazak, hranjenje mačka, brisanje prašine, špricanje biljaka, sušenje veša, ali i ispadi bijesa i opetovani neuspjeli pokušaji izlaska iz kuće.
Vanjski svijet prikazan je kao prijeteći pretežito kroz zvuk. Jagodu uznemirava kucanje na vratima i svaki zvuk sirene, a trenutak u kojem krene rušiti predmete u hodniku i bacati ih na ulazna, ili bolje rečeno izlazna vrata koja vode u vanjski svijet, čini se izazvano starim šlagerom koji dopire izvana. No šlager nije jedini trag prošlosti. Jagoda, iako mlada žena, odijeva se poput kakve starije gospođe, hodnik je oblijepljen staromodnim tapetama, na zidovima vise starinski tanjuri i ogledalo, tu je i retro bicikl, simbol kretanja koji čeka bolje dane, a i biljke izgledaju polumrtvo. U cijeloj toj statičnosti i osjećaju zarobljenosti u prošlosti, Jagoda se odluči na radikalan čin koji dovodi i do jedine promjene plana. Potaknuta zvukom sirene jedne od hitnih službi, zapali kuhinju i dim je istjera van, ali pri izlasku zaboravi ključ u bravi. Sa stražnje strane hodnika prebačeni smo pred ključanicu kroz koju gledamo protagonistkinju u krupnome planu kako se panično pokušava vratiti u kuću. Trenutak u kojem Jagoda direktno pogleda u kameru i ruši četvrti zid vraća nas na početak. Opet smo s druge strane hodnika, požara nema, a leđima okrenuta Jagoda se udaljava od ulaznih vrata sugerirajući da je pogled kroz ključanicu zapravo bio njezin subjektivni kadar. Pogledavši samoj sebi u oči, Jagoda se vraća u svoju sigurnu svakodnevicu i tu film završava.
Gašino zadržavanje kamere na istoj osi i jednostavnost filmske forme itekako su višeznačni. Iako se čini da je Jagodin problem agorafobija, njezina nemogućnost izlaska iz kuće otvara i pitanje može li film kao umjetnost koja dokumentira izvanjski svijet također izraziti i ono unutarnje služeći se pritom samo slikom. Jagodine misli ne čujemo, ali su njezina panika, strah, frustracija, bespomoćnost te bljeskovi odlučnosti i odvažnosti itekako vidljivi. Prijelazom iz objektivnog u subjektivni kadar, scena Jagodinog bijega iz kuće i paničnog pokušaja da se u nju vrati pretvara se u njezino zamišljanje mogućih katastrofalnih posljedica koje bi taj, za nju radikalan potez, mogao prouzročiti. Subjektivni kadar prebacuje i nas gledatelje iz voajerističke u Jagodinu poziciju, čime njezin partikularni problem postaje simbolom straha od izlaska iz zone komfora u nepoznato, ali i iz ralja prošlosti, dobro poznatog problema našega društva. Vraćanjem priče na početak, čime se naglašava i njezina cirkularna struktura koja sugerira neminovno ponavljanje, označava povratak u prividno udobnu ali kratkotrajnu sigurnost koja će se ubrzo pretvoriti u nove frustracije. Gašo je zanimljivo izokrenuo očekivane filmske postupke. Umjesto da vanjski prijeteći svijet pokaže slikom i dozvoli nam da čujemo Jagodine misli, redatelj se odlučio za suprotnu varijantu i ispričao nam veoma ljudsku priču s kojom se svaki gledatelj može poistovjetiti, a pritom je afirmirao i vlastitu smjelost u istraživanju mogućnosti koje nudi filmska forma.
Erika Roša [margina]Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike i analize posvećene domaćim filmovima iz natjecateljskog programa 31. Dana hrvatskog filma[/margina]
