Posljednji super 8 film – Smrtonosni zagrljaj sjećanja i zaborava

10.1.2022.

Naslov originala: Posljednji super 8 film | Godina: 2017. | Trajanje: 70 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Dan Oki | Scenarij: Dan Oki | Producent: Udruga Kazimir |
Posljednji super 8 film - redatelj: Dan Oki

Posljednji super 8 film – redatelj: Dan Oki

Dovršen 2017. godine i prethodno prikazan u inozemstvu, Posljednji super 8 film hrvatsku je premijeru imao 23. studenoga prošle, 2020. godine, u zagrebačkom kinu Tuškanac, u sklopu ciklusa Kratki utorak – što ga već godinama vodi filmaš Ivan Ramljak – kao dio programa nazvanog „Lijepo je mrziti Dana Okija“.

Naslov Posljednji super 8 film može, među inime, asocirati na svojevrsnu pompoznost vezanu uz nekakvu konačnost ere – uzgredice već odavno okončanu – super 8 filmova koja završava baš, eto, ovim djelom Dana Okija, a istovremeno odzvanja i nemalo samoironično jer super 8 film, kolike god imao vrline, slikovne i praktične, nikad nije općepoiman kao nešto veličanstveno i velebno, već ponajprije kao razmjerno skromna tehnologija i financijski pristupačna alatka filmaša s ruba kinematografije, amatera i laika, od kraja 1960-ih (u uporabi od 1965.) do kraja 1980-ih, kada ga je kao idealno oruđe kućnih filmaša istisnuo VHS.

Posljednji super 8 film u uvodnom odsječku uistinu donekle priziva takvo određenje. „Bio je posljednji naraštaj onih koji su živjeli u razdoblju obiteljskog standarda super 8 kamere, čiji su očevi i majke snimali obiteljske izlete, ljetne odmore, putovanja i razne društvene događaje: vjenčanja, sprovode i drugo“, veli autor u off-u, na engleskom jeziku kojim, uz ponešto nizozemskog i hrvatskog, govori najvećim dijelom filma. Odmah potom kazat će kako su kućne projekcije tih obiteljskih filmova, od jedne do druge, bile zanimljive u pogledu narativa – onaj tko je projicirao redao je, bez težnje filmsko-doživljajnom eksperimentiranju, namotke filma, role, ovakvim ili onakvim proizvoljnim redoslijedom, što bi odredilo i dojam prikazanoga, svaki puta drukčiji, ne samo u smislu dramsko-pripovjednog (dis)kontinuiteta, nego i stvaranja ukupnog dojma o viđenomu. A autorov će nas glas upoznati i s time da je super 8 kamere kao dječak dobivao od ujaka, kapetana duge plovidbe, koji ih je, budući da nije imao svoje djece,  nećaku donosio na dar iz Japana. Pokazat će i prve vlastite kadrove što ih je zapisao (valjda) kao tinejdžer, a duž rada provlačit će se i snimke (izleta, vjenčanja…), crno-bijele i u boji, što su ih tada ili ranije filmovali njegovi roditelji ili drugi stariji članovi obitelji.

Okijev povratak materijalima što ih je uglavnom sam snimao, također pretežno u obiteljsko dnevničkom duhu, ovdje je, čini se, organiziran dobrim dijelom nadahnut tim djetinje-mladenačkim prisjećanjem na provizorne tijekove zbivanja na ekranu, slučajnu post-postprodukcijsku režiju prigodnog obiteljskog projekcionista. To, dakako, ne znači da je građa nabacana kako god, no principom svojevrsne dosljedne nedosljednosti Oki u Posljednjem super 8 filmu razmjerno slobodno grupira i izmjenjuje raznorodne pristupe, vjerojatno djelomično uvjetovane i činjenicom da je u raznim razdobljima života bio skloniji ovakvom ili onakvom – eksperimentalnijem, banalnijem, ekspresivnijem, opisnijem, estetiziranijem, objektivnijem… – načinu registriranja svijeta, svoga i onoga oko sebe, super 8 kamerom.

Skicozno autobiografski film usmjeren je ponajprije na razdoblje 1990-ih godina, u kojem je Oki, za vrijeme Domovinskog rata, živio mahom u Amsterdamu, u Nizozemskoj, gdje mu se pridružila i njegova životna družica Sandra (Sterle), a cjelina ne prati kronologiju zbivanja već grabi u razne crtice, pri čemu ovda-onda, zbog ovoga ili onoga snimljene vizualije usidruje i emotivno usmjerava Okijev izvanprizorni komentar. Taj, dakako, sadržajno pripada filmu, ali i načinom govora i auditivnim poćutom kao da je postavljen na neku usporednu, gotovo zasebnu  traku. Doprinos je to određenoj napregnutosti između emocionalnosti i odmaknutosti, uranjanja i racionalizacije u sagledavanju vlastite prošlosti, svijesti o tomu da ta mlada ili mlađa osoba na filmu jest ja, ali istovremeno i neki nekadašnji ja, kojeg se s vremenske udaljenosti djelomice ćuti i promatra kao nekoga drugoga. Ali taj bivši ja, istodobno stranac i osoba koju najbolje poznaje, budi i raspiruje intimna, osobna sjećanja, vjerojatno i osjećaje, a Oki u Posljednjem super 8 filmu i povjerava nekoliko takvih anegdota i dvojbi koje su mu se snažnije urezale u biće i pamćenje.

Među njima su, primjerice, i one postranične, o susretu sa zelenim papigama u Amsterdamu ili o večeri s oboljelima od AIDS-a u Londonu koja je ostavila trag neugode, ali i one o životno ključnim nedoumicama vezanima uz povratak u domovinu (grad Split i rodni mu Zadar) ili odluku o stvaranju potomstva, kao i nemile reminiscencije o neočekivanim teškoćama roditeljstva.

Filmski zaigran, razigran i zanesen, naizgledno više promatrački distanciran negoli osobno uronjen, istodobno suzdržan i predan, Posljednji super 8 film – uz osobito prikladno oblikovanje zvuka Vjerana Šalamona – u konačnici se doima iskreno osobnim ostvarenjem autora koji se u (negdašnjeg, povijesnog) sebe zagledao na netipičan, no nemalo dirljiv i neizravno komunikativan način.

Navedimo na kraju i njegove riječi kojima motri taj pothvat: „Posljednji super 8 film sastoji se od snimaka u ovom mediju zabilježenih u periodu od trideset godina. Neki radovi su odmah bili koncipirani kao filmovi, dok je većina pripadala registraciji intime. Kako sam od pubertetlije postajao odrastao čovjek, forme i sadržaji ovih filmića su se mijenjali: od home movieja do strukturalnih filmova, od stop-animacije do kadrova fiksacije, igranih dijelova, vlastitih malih performansa, do meditativnih slika ispresijecanih dokumentacijom samog života. Ovaj film je sveta osobna izdaja u kojoj je ono kinematografično uspostavljeno smrtonosnim zagrljajem sjećanja i zaborava.“

Oznake: