Kuća na Kraljevcu – redatelj: Pero Kvesić
Na prošlotjednom otvaranju 21. Liburnia Film Festivala hrvatsku premijeru imao je cjelovečernji dokumentarac “Kuća na Kraljevcu”, redatelja Pere Kvesića koji zbog bolesti nije mogao doći na projekciju. “Kuću na Kraljevcu” je umjesto njega predstavio producent Nenad Puhovski, koji je zajedno s montažerkom i koscenaristicom Vesnom Biljan Pušić dovršio film.
Nakon što je stekao afirmaciju svojim novinarskim, uredničkim i književnim radom, Kvesić se sredinom prošlog desetljeća otisnuo u redateljske vode s vrlo zapaženim dokumentarcem “Dum spiro spero” u kojemu se bavio svojom borbom s teškim plućnim oboljenjem. Taj autobiografski moment dijelom je uočljiv i u “Kući na Kraljevcu”, budući da Kvesić u filmu povremeno teško dolazi do daha, a ujedno strastveno puši, iako se ovaj dokumentarac tematski prilično razlikuje od njegovog prvijenca.
Kvesićev novi film bavi se vrlo zanimljivom poviješću kuće kroz koju je nekad samo prolazio, a danas je njezin stalni stanar. Kuću je u socijalizmu izgradio Slobodan Praljak, kontroverzni lik s nekoliko fakultetskih diploma koji se bavio i umjetnošću, a kasnije je postao general hrvatske vojske i haški osuđenik za ratne zločine. Budući da mu je imponiralo umjetničko i boemsko okruženje, Praljak je donji kat svoje kuće iznajmljivao mladim ljudima koji su se željeli odvojiti od roditelja, a mnogi od njih kasnije su uspjeli postići značajne karijere u glazbi i umjetnosti (primjerice, Igor Kordej, Pjer Žardin, Davor Slamnig, Milan Trenc, Davor Gobac, Vilim Matula, Mirko Ilić i drugi). Zanimljivo da je u toj kući boravio i ugledni bosanski književnik i scenarist Abdulah Sidran, koji je pisao scenarij za Praljkov film, a u dokumentarcu je duhovitim načinom objašnjeno i kako ga je Praljak motivirao da nadvlada stvaralačku barijeru.
Kvesićev redateljski postupak zapravo je vrlo konvencionalan i ne nudi previše iznenađenja. On rekonstruira događaje koristeći fotografije koje je snimio Goran Pavelić Pipo i povremene filmske isječke iz onog vremena, a većinu materijala čine razgovori redatelja i ondašnjih protagonista snimljeni u sadašnjosti, bilo u interijerima kuće ili na nekim drugim mjestima. Kao faktor kohezije svih tih elemenata služi Kvesićev glas koji povremeno komentira prikazane događaje i likove, odnosno postavlja redatelja u poziciju filmskog naratora. Takav pouzdan i provjeren redateljski postupak rezultira i filmom pouzdane kvalitete, koji ničim previše ne iznenađuje, ali nudi prilično kvalitetan prikaz protagonista tadašnje scene i pripadajućih društveno-političkih okolnosti. Kvesić to uspijeva napraviti bez prevelike nostalgije i prekomjernog veličanja prošlosti, što je inače zamka u koju često upadaju redatelji koji se bave sličnim temama. Njegovim filmom dominiraju vedriji tonovi s anegdotalnim elementima, iako ne bježi ni od mračnijih detalja. Naročito se to odnosi na lik Slobodana Praljka, kojega je mogao izbjeći ili mu se posvetiti u puno manjoj mjeri, ali mu dokumentarističko poštenje očito nije dopustilo da se tako postavi.
Kvesić ne zaboravlja Praljkove zasluge za stvaranje neformalne kulturne scene u njegovoj kući i naročito ističe Praljkovu dobrohotnost prema osebujnim podstanarima, ali bavi se i njegovom kasnijom mračnijom stranom života, izvodeći zaključak da se očito ne radi o dvjema istim osobama. Možda je određeni nedostatak filma njegovo oslanjanje na očekivano gledateljsko predznanje, budući da se pojedini protagonisti na snimkama iz prošlosti pojavljuju bez natpisa i da neke situacije nisu malo bolje kontekstualno razrađene. Za gledatelje koji su rođeni 1970-ih ili ranije i koji su donekle upućeni u povijest suvremene hrvatske kulture to ne bi trebao biti problem, dok bi mlađi gledatelji i oni iz drugih kultura mogli imate određenih nedoumica.