Prozori – Poezija iz prikrajka

10.12.2021.

Naslov originala: Prozori | Godina: 2021. | Trajanje: 79 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Damir Radić | Scenarij: Damir Radić | Producent: Blank, Nezavisna produkcija |
Prozori - redatelj: Damir Radić

Prozori – redatelj: Damir Radić

Filmofil, filmski kritičar, filmaš, književnik i književni kritičar Damir Radić svoj je drugi cjelovečernji film – igrani prvenac Posljednji dani ljeta ostvario je 2019. – dokumentarno-eksperimentalne Prozore utemeljio na jasnom i čvrstom principu od kojega ne odstupa ni u jednom trenutku. Sve je snimljeno kroz prozore jednoga stana u (visokom) prizemlju, iz kojega autor – također snimatelj, scenarist i producent – bilježi događaje i zbivanja u gradskoj ulici, posve običnoj, ni po čemu posebnoj, za poprište dugoga filma izabranoj tek zato što je filmaš u njoj (vjerojatno) nastanjen.

Upućenijima u Radićevo filmsko stvaralaštvo poznato je da je, uz brojne srodne, malne lumièreovske crtice nepriređene, slučajno zatečene zbilje kakva jest, tijekom protekloga desetljeća predstavio podosta kratkih filmova nultog stupnja dokumentarizma snimljenih upravo tako, kroz te iste prozore, a sada je od tih, bilo dosad javno viđenih, bilo dosad javno neviđenih materijala, znatiželjno amaterski snimanih i skupljanih godinama, oblikovao osamdesetminutnu cjelinu.

U Prozorima nema događaja koji bi se polazno mogli nazvati uzbudljivim, atraktivnim, dinamičnim, pa ni neobičnim. Policijski uviđaj na zgarištu krupnoga otpada na tratini pored uličnoga kontejnera zgoda je koja ponajviše odmiče od monotone repetitivnosti svagdana, no i ta se odigrava sporo, opušteno, uvelike statično, skoro nevoljko, ni u tragovima nalik, recimo, žustro profesionalnoj odrješitosti kakvu smo svikli gledati u serijama i filmovima. Nije snimljen, tj. u film uvršten, ni sam požar, ni njegovo gašenje, pa čak ni dimljenje – snimatelj možda tad nije bio ondje, a moguće je i da je autor hotimice lišio cjelinu tih atrakcija, da ne naruši sustavno proveden ton ogoljelosti do običnoga. Iz prizora razaznajemo da je vatrom zahvaćen i ondje parkiran automobil, no taj vjerojatno oprljen stražnji dio vozila skriven je pogledu. Kad, međutim, vozačica odveze automobil, Radićeva kamera neće se okrenuti za njim da znatiželjniku eventualno pokaže oštećenje koje bi se, slutimo, u tom odlasku moglo vidjeti, nego ostaje usmjerena na zgarište. Opet pitanje: nije li se sjetio, nije li ga makinalno povuklo za corpusom delicti ili je pak odolio, svjesno ili instinktivno, da u tom trenutku popusti i iznevjeri uspostavljeni princip niskog ključa atraktivnosti?

Premda, dakle, na ekran ne donosi ništa što bi odskakalo od elementarnih radnji kakve se uobičajeno zbivaju u nekoj ulici – prolasci, čekanja, šetnje sa psom, čišćenje snijega, dječja igra, skupljanje lišća, kopanje kanala… – Radić uvelike uspijeva zaokupiti i držati pozornost. Iako u cjelini rahlo organizirani prema godišnjim dobima, Prozori odišu privlačnim treptanjem slučajnoga, neplaniranoga, ugođajem mogućnosti da se sljedeće može dogoditi bilo što, neprestanom, možemo reći, tihom napetošću, neizvjesnošću, nepredvidljivošću idućeg koraka, iduće sekunde. Preuveličano prispodobljeno, propasti ili uspjeha, kolapsa ili prisnaženja. Takvo je – ponavljamo, u niskom ključu minimalizma i nenametljivosti – uglavnom ono što Radić, probirući arhivu, ostavlja u filmu. Izvrstan je primjer prizora s djevojčicom kojoj u koračanju s glave padne lagašni slamnati šešir. Njezina spontana, neposredna reakcija crtić-zaustavljanja, šaljivog naginjanja, veselog iznenađenja i pretvaranja toga u nastavak igre očaravajuće je šarmantna, živa i prirodna. Teško je, možda i nemoguće zamisliti da bi se to moglo tako zgodno osmisliti i odglumiti, da bi to mogao režirati itko doli, kako se kaže, život sam. Mnijemo da je Radiću i bila namjera uhvatiti i ovjekovječiti upravo takve nevažne, prolazne sitnice, koje o čovjeku govore podjednako koliko i kakav kompleksan burno dramatičan sraz. Slično će, doduše bez prštave iskre mladosti, odzvanjati i baktanje pogrbljene starice s klimavim teretom kofera na  kotačićima i stolca koji je na nj naprtila, pokupljenih s uličnoga otpada; i zaustavljanje, kretanje, okretanje, popostajanje gospođe čiji pas na uzici oko nje vrluda posve po svom nahođenju; i nesiguran silazak postarijeg čeljadeta niz snijegom pokrivene ulazne stube… Hoće li, neće li?

Sukladan takvim kreni-zastani zbivanjima je i Radićev snimateljski pristup, kamerom iz ruke, mirnom koliko je moguće, ali slobodnom preusmjeriti se bilo kad, bilo kamo, u međi vizure prozorskih okvira. Pronašavši motiv, kao da nije siguran koji izrez izabrati, približiti se (zumom) usko, srednje ili ostati široko, zadržati se na njemu ili se povesti za kakvim prolaznikom koji je, nekamo namjerivši, upravo ušao u kadar. Pa će katkad i zapratiti takvog hodača, a onda se, zaključivši da s njime ne nailazi ni na što zanimljivije, ipak vratiti na ono s čega je skrenuo objektiv. Prekinuti snimati jer postaje dosadno ili nastaviti jer se možda baš u narednom časku zbudne neka malešna dragocjenost? Gdjegdje će, čak i učestalije no što bi se pomislilo, nepatvorena mizanscena uličnog kretanja i prometa elegantno povući kameru do drugoga poprišta, drugoga motiva, drugoga podjednako zanimljiva zbivališta. Ili će, baš kao u nekom izvanredno organiziranom velefilmu, taman kako iz kadra izlazi ovaj, odnekud nenadano u nj ući i pozornost zaokupiti onaj. Možda najdojmljivije u odsječku u kojem ulašteni crni automobil s natpisom „Bandić Milan 365“, ukrcavši putnike, odlazi nalijevo, a upravo uto zdesna ulazi i kadar na drugu stranu, za sobom povuče samohodni skupljač lišća.

Nerijetko će, što zbog podešavanja objektiva, što zbog neravnina prozorskog stakla kroz koje snima, slika izgubiti oštrinu, neočekivano se zamagliti i izobličiti na neobičnim mjestima, a Radić će spretno, namah iskoristiti takvu anomaliju i usvojiti je kao zanimljivu likovnu začudnost. No ne predugo, samo toliko da diskretno zaigra.

Snimljena iz stana, ulična zbivanja, osim onih najglasnijih, nisu popraćena pripadajućim zvukovljem, već se odigravaju u muku daljine nedosežne Radićevu isključivo dokumentarnom mikrofonu – zvučno prevladava prigušeni mrmor tišine stana, uz povremene isječke glazbe ili govornih radijskih emisija iz kulture koje Radić baš tada sluša – što također pridonosi primamljivom ozračju neizvjesnosti i nedokučivosti

Bez dramskoga i drugoga razvoja, bez zamjetnog montažnog dinamiziranja, bez uočljive slikovne estetizacije, bez pomoći pridodane glazbe i drugoga zvuka, tek nižući približno slične prizore, motrene iz istog prikrajka, naizgledno slučajnim redoslijedom, sa završnicom koja ne donosi osjećaj zaokruženja ili poente, Prozori se, među inime, nadaju melankolično lirskim iskazom tankoćutnog promatrača koji je iz naoko beznačajnih banalnosti svakodnevice destilirao poeziju. Onu što nam je vazda pred očima, a lako je previđamo.

Premijera Prozora održana je u zagrebačkom kinu Tuškanac, 6. prosinca 2021., na 19. Human Rights Film Festivalu.

Oznake: