Pristup skupinama podvedenim pod institucionalni okvir podrazumijeva uvažavanje regula koje ih neminovno definiraju, uvjetuju unutarnju dinamiku i olakšavaju razumijevanje međuodnosa. Ta pretpostavka istovremeno olakšava induktivno zaključivanje, što znači da studija pojedinačnog slučaja može tendirati rekonstrukciji prirode društveno-političkog sistema. Upravo se za taj put odlučuje redateljica Sonja Tarokić u dugometražnom prvijencu Zbornica, u Hrvatskoj premijerno prikazanom na ZFF-u, usredotočivši se na junakinju koja se nastoji profesionalno afirmirati unutar školskog sustava, što je tek ilustracija opće društvene klime. Manje je značajno okruženje unutar kojeg se radnja odigrava, koliko je naglasak na odnosima moći unutar i izvan grupe, a čije se konotacije očituju na individualnoj razini.
Sonja Tarokić umjetnički se etablirala kratkim filmovima fokusiranim na psihologizaciju i raskrinkavanje usađenih društvenih obrazaca, posljedično malograđanskih manira. Uz još nekoliko redateljica, počelo je se percipirati kroz vizuru nadolazeće, mlade generacije bliskih poetika i pristupa. U Zbornici Tarokić nastavlja raščlanjivanje antagonizama proizašlih iz zahtjeva okoline i osobnih potreba, pri čemu je prije zanimaju varijacije tipova, nego li autentičnost odabranih karaktera.
Plejadu likova pozicionira unutar institucionalnog okruženja škole, a ta je odrednica istovremeni dramski okvir, ali i pokretač sukoba, poprište razmetanja i sitnih interesa, u koji naizgled naivno biva bačena glavna junakinja (Marina Redžepović). Autsajderska se pozicija sugerira naglim rezovima, montažno rekonstruirajući stanje blisko rastrojenosti, dok auditivni atak u svijest publike transponira osjećaj izloženosti i kontrole. Te ekspresivne sekvence upotpunjene su motivima naivnog slikarstva i folklorističkim napjevima, koji često preuzimaju primat u teško razlučivom amalgamu impresija, slika i zvukova. Asocijativno nizanje kadrova ostvaruje dvostruku funkciju, s jedne strane upućuje na nikad nadvladanu tradicionalističku potku obrazovnih politika, što se na najpovršnijoj razini očituje kroz prevladavajuću religijsku simboliku, a s druge, kao artistički postupak provocira očuđenje, izbjegava neutralnost odabranih pristupa i asocira na modernističke poetike iz povijesti hrvatskog filma.
Narativna i stilska repetitivnost u temelju su strukture filma, stoga je teško izolirati osnovnu nit radnje, svaki se konflikt ekstenzivno odražava na sve aktere filma, ali njegov intenzitet uskoro jenjava, da bi ga se zamijenilo novim. Opetovano multipliciranje postupaka i dramskih sukoba biva realizirano kroz mozaik kadrova potencirane emocionalnosti, ne i logičke svrhovitosti. Tome je tako jer je atmosfera nastala iz relacija subjekata u njihovim ulogama učitelja, kolega ili roditelja, redateljici prioritetna u odnosu na jasno razriješene elemente radnje. Ipak, Zbornica bi možda funkcionirala kao niz sukcesivnih pasaža, da neprekidno ne zadobiva novi pripovjedni zamah, koji u međuvremenu slabi pod nejasnim okolnostima. Film posustaje na dramaturškoj razini nesvrhovito gomilajući labavo povezane narativne rukavce, kojima se značenje doduše upotpunjava institucionalnim okvirom unutar kojeg se odigravaju. No u trenutku kad se događaj, ilustracija onog što se naslućuje ili poznaje iz izvanfilmskog konteksta, odvije, ishitrenim rješenjima iskače iz pomno građene cjeline. Uspostavljanje savezništva između dva suprotstavljena lika, pedagoginje i profesora naprimjer, banalizira se pedagoginjinim patronizirajućim pristupom, što je kontradiktorno dotadašnjem inzistiranju na kompleksnosti položaja i uvjerenja likova. Istovremeno, važne teme poput vršnjačkog nasilja bivaju tek ovlaš dotaknute, poražavajuće smještene u kontekst otežavajućih uvjeta rada učitelja.
Film je najuspjeliji u trenutku kad odbacuje ambicioznost i inzistira na interakcijama unutar kolektiva. Koliko god protagonisti bili karikirani, ipak ne zapadaju u grotesku, a njihova nezrelost ili izostanak samokritičnosti reflektira provincijalnu samodostatnost i učahurenost u danu poziciju, što su koncepti kojima se Tarokić redovito bavi. Stoga se radnja koja zahtijeva, ako ne već pomnu razradu, onda barem manje neproduktivnih stranputica, odvija uzgred, a u prvom su planu zakulisni odnosi moći realizirani vještom kontrolom kolektivnih scena, u kojima je pozornost ravnomjerno raspoređena na sve planove.
Glavna junakinja svojim ulaskom u učmalu sredinu potresa ustajalu hijerarhijsku strukturu, a u usporedbi s kolegama zadobiva status idealistkinje. No, njena se oportunost sugerira suspektnim zapošljavanjem, što redateljskom odlukom ostaje na razini konstrukta. Ipak, s ciljem naglašavanja raskola između osobnih uvjerenja i konformizma, Tarokić poseže za gomilom, najvećim dijelom nekoherentnog materijala. Smisleno je tek uvođenje lika majke, upoznate s institucionalnim radom, dok za odnos prema partneru, posebno u trenutku izbijanja ničim izazvane ljubomore, nije jasno je li naznaka humora ili patologije. Neproduktivno gomilanje obiteljskih scena ne pridonosi simboličkoj situacijskoj repetitivnosti, već prije prijeti iskliznuću u nefunkcionalnu petlju trivijalnosti.
Iako je Zbornica manje priča o školskom sustavu, a više o radnom kolektivu analognom svakoj sredini, ipak se u referencama na pripadni institucionalni okvir potkradaju greške, gotovo karakteristične za naš javni diskurs. U iskazivanju političke svijesti nerijetko se poseže za klišeiziranim pretpostavkama o trulosti sustava, nasuprot angažiranoj analizi. Anomalije se češće simplificiraju i iskorištavaju u svrhu lakih dramaturških razrješenja, bez da se protumači suptilna perfidnost sustava, kojem je prevladavajući javni diskurs o korumpiranim radnicima način prebacivanja fokusa s bitnog. I sama Tarokić povremeno stereotipno tretira zaposlenike škole, odlučivši se, scenaristički prikladno, za neuvjerljive scene ravnateljičina inzistiranja na postupcima poput razotkrivanja dječje dijagnoze. Ne da sve domene javnog života nisu premrežene nepotističkim i korumpiranim vezama, već je problem skretanje pogleda s prirode sustava (ako ju je moguće odrediti) prema izoliranju jednoznačnih, često unaprijed pretpostavljenih obrazaca ponašanja.
Oprečne tendencije možda nisu osigurale režijsku ravnomjernost, no Zbornica je na površinu iznjedrila niz uspjelih momenata, od dinamične interakcije široke palete likova do usredotočenosti na emocionalne tenzije glavne junakinje. Neprekidno balansiranje između individualnih odnosa i širih društvenih silnica zadržava gledateljevu pažnju, sve ako su konkretni zaključci površno izvedeni. Unatoč zagušenosti nepotrebnim kadrovima i scenaristički nepreciznoj narativnoj liniji, Zbornica je rezultat samosvjesnog autorskog pristupa, a neatraktivna tema svim dostupnim sredstvima preobražena u relevantno filmsko iskustvo.
