Ukrajinski umjetnički fotograf, ratni izvjestitelj i foto-video reporter, od 2014. nezavisni stalni suradnik američke novinske agencije Associated Press, Mstislav Černov (1985.) nagrađen je brojnim priznanjima, među inime 2023. i Pulitzerovom nagradom za javnu službu (Pulitzer Prize for Public Service; kao član ekipe AP-a, zajedno s kolegama Evgenom Maloletkom, Vasilisom Stepanenko i Lori Hinnant) „za hrabro izvještavanje iz opkoljenog Mariupolja i svjedočenje o ubijanju civila u ruskoj invaziji na Ukrajinu“.
Materijale koje je navedena ekipa s veljače na ožujak 2022., na početku ruske invazije na Ukrajinu – a koju vrhovništvo Ruske Federacije naziva specijalnom vojnom operacijom – snimila u Mariupolju, s neposrednom namjenom gradiva za televizijske vijesti, izvještaje i komentare o tada otvorenom novom, najpogubnijem poglavlju rata u Ukrajini, otpočetog 2014. g., Černov je uobličio u svoj filmski prvenac, cjelovečernji dokumentarni film 20 dana u Mariupolju. Premijerno je prikazan na 46. filmskom festivalu Sundance u siječnju 2023., ondje je osvojio Nagradu publike u kategoriji dokumentarnog neameričkog filma, a potom je širom svijeta olovoren s još dvadesetak nagrada. Nominiran je i za Oscara u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma (dodjela će se održati 10. ožujka) te za BAFTU u kategorijama najboljeg filma koji nije na engleskom jeziku i najboljeg dokumentarnog filma (dodjela će se održati 18. veljače), a svim je tim priznanjima postao dosad (vjerojatno) najpoznatiji film o tom ratu kojem se još ne nazire kraj.
Bez, dakle, prethodnog iskustva u redateljskom oblikovanju, Černov je ostvario dojmljivo, navlastito djelo koje jest zavrijedilo dodijeljenu mu pozornost i pohvale. Doduše, podjednako kao i brojnih drugi, podjednako potresni i upečatljivi dokumentarni filmovi o istomu ratu, no koji se zbog ovih i onih sklopova okolnosti nisu vinuli do tolike zapaženosti.
U nekim prilikama, govoreći i o svom fotografskom pristupu, Černov je izjavljivao da smatra kako (ratne) strahote ne bi trebalo glamurizirati okom kamere, nego ih pokazati grubima, nevoljnima i ružnima kakve jesu. 20 dana u Mariupolju zorno otjelovljuje Černovljev stav i ta nijansa vješta izbjegavanja, malne dokidanja estetizacije jedna je od posebnosti njegova prvenca u odnosu na većinu drugih dokumentarnih filmova o istomu ratu koje smo imali prigodu vidjeti. Osim što ne podliježe gotovo samorazumljivom zovu svakog snimatelja da svojim izborima i umjetničko-profesionalnim znanjima dodatno doprinese vizualnom skladu onoga što bilježi – jednostavno rečeno slikovnom uljepšavanju u klasičnom smislu – jednako dosljedno odolijeva i suprotnomu, sustavnom stiliziranju koje jest oprečno lijepomu, ali je također uglavnom posljedica pomnoga i promišljenoga pristupa te rezultira uočljivom estetikom drugoga tipa, tzv. estetikom ružnoga. To ne znači da je Černov (i potpisani mu kolega snimatelj Maloletko) snimao diletantski, kako god, s koca i konopca, niti da je cjelina bezlična ili sastavljena od zbrda-zdola nabacanih kojekakvih kadrova. No uspio je umaknuti stilizaciji koja bi se činila likovno snažnom, kompaktnom, jedinstvenom, koja bi privlačila pozornost na sebe i, hoćeš-nećeš, prezentnošću oduzimala od najvažnijeg, prikaza ljudske tragedije kao takve, zla koje čovjeku uzrokuje bratsko čeljade.
Moglo bi se pomisliti i reći da je u mediju poput filmskoga, kojemu je slika barem polovina izraza, anuliranje likovnosti mana, nedostatak. Jer, što god tematizirao, i dokumentarni film – ako već postoji želja, potreba, namjera autora da ga ostvari – samom svojom prirodom teži biti nekakvo djelo umjetnosti, gledatelja privući, zanijeti, zainteresirati i mogućnostima slikopisne izražajnosti, a ne samo faktografski vjerodostojnim notiranjem. No u ovom ili ovakvom slučaju, opredjeljenje posve običnog registriranja zbilje, kako bi upravo ona sama, sirova, ponajviše dojmila publiku, nadaje se vrlinom, dobrom i hvalevrijednom autorovom odlukom, pri čemu valja pohvaliti i vještinu snimatelja Černova i Maloletka da više-manje ostvare zamalo nemoguće, tj. da u tom smislu ostanu stilizacijski neutralni.
Još jedna apartna odlika 20 dana u Mariupolju jest svojevrstan ton, nazovimo ga, realnog pesimizma, osjećaja jalovosti. Dakako, prema onome što se zbiva u ratnom području, jer nije riječ o drugomu doli jezivim štetočinstvima, razaranju i ubijanju, a boljitku ni traga ni na najdaljem obzoru. No isto tako i prema vlastitom radu fotografskog i slikopisnog dokumentarista te cijelom sklopu u kojem djeluje. Ratne grozote, veli Černov u filmu, snima već osam godina, sa zamisli (fantazijom?) da će njihovo emitiranje u medijima možda doprinijeti zaustavljanju ili razrješenju uništavanja, no ne samo da u tom razdoblju nije postalo nimalo bolje, nego je još i gore. Ratovanje se nastavlja, upropaštenih i mrtvih sve je više.
Većina filmova o ratu u Ukrajini koje smo dosad vidjeli, iako su predočavali slične užase, odzvanjala je kakvim-takvim optimizmom, nadom, ako ne i vjerom u ljepšu budućnost, pobjedu pravde i poštenja, kad god oni napokon stigli. Ovaj ponajviše ječi zaludnošću.
