Sjaj, bijeda i večernja toaleta filmskog svijeta

29.4.2021.

Quo Vadis, Aida? - redateljica: Jasmila Žbanić

Quo Vadis, Aida? – redateljica: Jasmila Žbanić

U doba koje svijet želi kolektivno zaboraviti, koje više ne treba nikakve posebne uvode i fusnote, 93. dodjela nagrada američke Akademije filmskih umijeća i znanja, kolokvijalno Oscari, pokušala je zadiviti i, prema producentima ovogodišnje ceremonije, nagnati gledatelje da zaborave na klaustrofobično iskustvo gledanja u kućne ekrane televizora, mobilnih telefona i osobnih računala. Ipak, javljanja je bilo iz cijeloga svijeta, s kontroliranih i službenih lokacija, ali uz oštru zabranu upotrebe komunikacijskih tehnologija jer bi ona bila naprosto previše demistificirajuća. Nije to filmska iluzija kakvu znamo i volimo. Upravo zbog toga je izostao govor zahvale Anthonyja Hopkinsa, dobitnika u kategoriji najboljeg glumca za film Floriana Zellera, Otac (The Father), a kojem nije dozvoljeno javljanje putem Zooma. A on, umjesto da putuje u London za javljanje uživo, večer je odlučio provesti spavajući, u krevetu u svojoj kući u Walesu.

Sličnu stvar, čini se, učinili su i gledatelji. Trend sve niže gledanosti nastavio se i u pandemijskoj godini (u sedam godina brojka je pala s 40 na manje od 10 milijuna gledatelja) i postalo je jasnije nego ikada da se industrija ne može skrivati u ruhu umjetnosti. Uz poštivanje sigurnosnih protokola i epidemioloških mjera, kažu, oskarovski proračunati glamur prebačen je u manji i intimniji prostor koji se, ironično, nalazi na nimalo mirnom i intimnom mjestu: željezničkoj postaji Union Station u Los Angelesu, čvorištu kojim svakodnevno prođu nebrojene količine ljudi. Možda se tu i radi o pokušaju prizemljenja tog nekoć vrlo ekskluzivnog i cijenjenog eventa, pokušaja da ga se postavi među „običan puk” kojem je više stalo do toga da kući dođe na vrijeme, ili primjer vrsnog i beskompromisnog location scoutinga.

Oscari su postali mjesto za (uštogljeno) minglanje, prilika za velike riječi i velike trenutke, ali i one neočekivane: prilika da šarmantna Yuh-jung Youn, prava lavica korejske kinematografije, konačno upozna Brada Pitta koji je bio producent na izvrsnoj obiteljskoj drami Minari Leeja Isaaca Chunga prilikom primanja nagrade za najbolju sporednu žensku ulogu.

Oscari su i omiljena (ako ne i jedina) prilika za klađenje mnogim filmskim stručnjacima i obožavateljima; razvijaju se mnoge kompleksne teorije o potencijalnim dobitnicama i dobitnicima, broje se nominacije i traže se zanimljivi narativi (Glenn Close kao vječito nominirana, nikada nagrađena glumica ili Leonardo DiCaprio kao miljenik medija), a u tome tek jedan od čimbenika čine umjetnost i umijeće. Koeficijenti na stranu, uvjerljiva pobjednica ovogodišnje ceremonije je Chloé Zhao, prva nebjelkinja, a ukupno druga žena koja je osvojila Oscara u kategoriji za režiju za svoju meditativnu i epsku Zemlju nomada (Nomadland). Opipljivi su utjecaji Wernera Herzoga i Terrencea Malicka, s kojima komunicira u svom pristupu američkim divljinama, ali svoj narativni fokus drži na liku modernog nomada koji tumači Oscarom za to nagrađena Frances McDormand. U tim lutanjima Zhao ulazi u interkacije sa stvarnim nomadima, dajući im da igraju verzije sebe, što pomaže u dokumentarističkom dočaravanju ljepote života van okvira tradicionalnih očekivanja.

U kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija (adaptacija redateljevog dramskog teksta) pobjedu je odnio spomenuti Otac, donekle tipična „oskarovska” drama na tragu Hanekeove nemilosrdne Ljubavi (L’Amour) u kojem Hopkins i Olivia Coleman izvode bravure i oslikavaju odnos roditelja i djeteta koji se počinje mijenjati pod pritiskom demencije u četiri sve skučenija zida. Za godinu u kojoj smo većinu vremena proveli zatvoreni sa svojim (krvno) najbližima Hopkinsova uvjerljiva izvedba bio je logični, iako ne i posve očekivani pobjednik. Za nedavno preminulog Chadwicka Bosemana, zvijezdu filma Ma Rainey: Majka bluesa (Ma Rainey’s Black Bottom), mnogi su pretpostavljali da će posthumno osvojiti kipića. Riječ je o još jednom adaptiranom scenariju, ekranizaciji drame američkog dramatičara Augusta Wilsona, koji se bavio s temama od važnosti za afroameričku zajednicu; u ovom slučaju fikcionalizira se snimanje novog albuma legendarne pjevačice bluesa ’20.-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Otac, ni Ma Rainey (koja je, sukladno njezinoj ženskoj strani, osvojila Oscare za kostimografiju i šminku i frizuru) gotovo ne izlazi iz zatvorene teatralne scenografije na kojoj se odigrava trauma „u malom” – ona kolektivna i osobna – u pokušaju emancipacije umjetnosti iz bjelačkih ruku.

Društvena preokupacija nasljeđem rasnih problema, posebice izražena u američkom medijskom prostoru zahvaljujući pokretu Black Lives Matter, reflektira se i na film Shaka Kinga, Juda i crni mesija (Judas and the Black Messiah), koji je Danielu Kaluuyi donio Oscara za ulogu Freda Hamptona, karizmatičnog predvodnika Stranke crnih pantera u Chicagu koji je također žrtva policijske brutalnosti. Institucionalizirano nasilje tematizira i nagrađeni kratki film Two Distant Strangers, dovodeći mladog crna i bjelačkog policajca u scenarij beskrajnog dana, vrlo školski pokušavajući pronaći izlaz iz doslovnog „ciklusa nasilja”. No društvo je, čini se, osuđeno ponavljati vlastite greške, čega se dotiče i Regina King u govoru na početku dodjele.

Ni pokret MeToo nije ostao zaboravljen zahvaljujući dugometražnom prvijencu Emerald Fennell, pametno napisanoj triler-komediji Djevojka koja obećava (A Promising Young Woman), za koju je nagrađena Oscarom za najbolji originalni scenarij. Carey Mulligan djevojka je s naslovnice koja svoje slobodno vrijeme provodi zavodeći ljigavce kako bi ih naučila lekciju o ponašanju. Narativna nepredvidljivost atipičnog filma osvete igra na ruku originalnoj i suptilnoj interpretaciji važne teme.

Ovogodišnji Oscari u regionalnom su smislu bili važni i zbog nominacije Jasmile Žbanić za Quo vadis, Aida? Ratna drama prihvaća se traumatične teme genocida u Srebrenici i to kroz perspektivu UN-ove prevoditeljice, Aide, izvrsne Jasne Đuričić, koja pokušava pobijediti unaprijed izgubljenu bitku protiv letargije diplomata za koje radi i agresije srpskih vojnih lica koji prijete egzistenciji. Svojom velikom međunarodnom produkcijom Žbanić uspijeva pokazati da se o ratu još uvijek može i mora suvereno i otvoreno razgovarati. U kategoriji stranog filma Oscara je ipak odnio Vinterberg za svoju opijenu, univerzalnu i simpatičnu, iako ne pretjerano intrigantnu dramu o društvu muških sredovječnih profesora koji se alkoholom pokušavaju otrgnuti iz letargije svakodnevice. Još jednu rundu s Madsom Mikkelsenom bilo bi nezahvalno uspoređivati s Žbanićevom Aidom, ali festivalski uspjesi i visokokalibarske nominacije dovoljno su priznanje Žbanićevom talentu nakon Grbavice (2006.) s kojom je pomela konkurenciju na Berlinaleu.

Pandemijska prezasićenost vizualnim sadržajima i raznovrsnim streaming servisima u kalkulacijama većih i manjih distributera stvorila je vrlo fragmentarno gledalačko iskustvo koje se ispostavilo izazovom s kojim se Akademija – i filmski svijet općenito – još uvijek uči nositi. Ekskluzivnost samog događaja s crvenim tepihom ovaj se put neplanirano reflektirala i na ekskluzivnost sadržaja, nagrađujući filmove koje šira publika nije uspjela ili imala priliku (legalnim putevima) jednostavno pogledati, eventualno uz iznimku planetarno rasprostranjenog Netflixa. Sada kada je kino (privremeno) izgubilo svoju jedinstvenu ulogu prikazivanja novih filmova, a ionako smo zalijepljeni za svoje malene ekrane, pitanje je što će to značiti za 94. dodjelu koja, usprkos svemu, ostaje televizijskim događajem.

Oznake: