Slike bez kraja – odlazak Andrije Pivčevića i uskrsnuće Martinčeve Kuće na pijesku

17.1.2020.

Andrija Pivčević

Andrija Pivčević

Sudbina je htjela da nas u istoj godini napusti veliki hrvatski filmski snimatelj Andrija Pivčević (Gata kraj Omiša, 1945. – Split, 2019.) i da svjetlo velikog platna ugleda restaurirana i digitalizirana verzija najimpresivnijeg cjelovečernjeg filma koji je snimio – Kuće na pijesku (1985.) redatelja Ivana Martinca.  Pivčević je snimio brojne kratke filmove svom kolegi iz Kino kluba Split, a kulminacija njihove suradnje dogodila se u Martinčevom jedinom cjelovečernjem igranom filmu za čiju su impresivnu poetiku uz redatelja prvenstveno zaslužni snimatelj Pivčević i  skladatelj filmske glazbe Mirko Krstičević. Ova su se tri Splićanina prvi put bila filmski udružila nekoliko godina ranije u filmu Izgnanstvo (1979 – 1981), u profesionalnoj produkciji Marjan filma koji će stajati i iza Martinčeva cjelovečernjeg debija te njegova iduća tri kratka filma. Impresivni dvanaestominutni igrani film Izgnanstvo, koji je u boji ingeniozno snimio Pivčević, režirao, napisao i montirao Martinac, a nadahnutu eksperimentalnu glazbu skladao Krstičević, anticipacija je tema i postupaka iz Kuće na pijesku.

Koristeći dvije različite izlagačke razine unutar filmom stvorene stvarnosti, Martinac Izgnanstvo  strukturira kao niz subjektivnih slika iz svijesti mlade djevojke (Iskra Kovačević) koja isprva sanja, a onda se budi i promatra portret muškarca što visi nasuprot njezine postelje, a u koji kamera zumira. Sloj čistog imaginarnog, odnosno prizore koji pripadaju domeni sna, predstavljaju dokumentarno zabilježene snimke paljenja broda Princeza Sissy koje je načinio Pivčević s rijetko viđenom odvažnošću i besprijekornim improvizacijskim senzibilitetom potrebnim za snimanje užarene unutrašnjosti broda na samrti. Istoj toj razini pripadaju i savršeno izvedeni kinetički snimci načinjeni iz automobila koji prati motocikl na kojem se voze djevojka i mladić. Nakon toga slijede prizori buđenja djevojke i njezinog suočavanja s odsutnim ljubavnikom koji je utjelovljen kao prisutna odsutnost slikarskog portreta. Film završava uskrsnućem, odnosno arkadijskim prizorima Splita prekrivenog bijelim prekrivačem čime se završava njegovo duhovno putovanje uokvireno simbolima temeljnih elementa – vatre, zraka, zemlje i, konačno, vode. Izlagački film je postavljen kao figura približavanja nečemu što uporno izmiče, odnosno onome čemu se približiti ne može, pa se i formalno konstituira kao permanentno izgnanstvo. Kamera se neuspješno približava vatrenom plamenu što izjeda unutrašnjost brodske olupine (odnosno olupine ljubavnog odnosa), zumira u portret odsutnog ljubavnika (čija je odsutnost možda posljedica smrti od vode, da parafraziramo Eliota), vožnjom se kreće prema nedostižnoj slici sretne ljubavi (utjelovljene u prizoru dvoje mladih na motociklu) te se u konačnici zaustavlja pred prizorom snijegom prekrivenog grada (Joyceovim riječima, snijeg je milost koja pada na sve žive i sve mrtve). Izgnanstvo je film o nedostižnom i njegovim slikama, o putovanju od ljubavi prema smrti kao jedinoj izvjesnosti. Njegova je senzualna vizualnost jedan od najimpresivnijih Pivčevićevih poduhvata u kojem je s jednakom snimateljskom samouvjerenošću iznio dokumentarni dio paljenja broda kao i igrane, komorno mišljene prizore s djevojkom koja spava i sve to sanja.

Kuća na pijesku - redatelj: Ivan Martinac

Kuća na pijesku – redatelj: Ivan Martinac

Sve ove teme i postupke Martinac ponavlja nekoliko godina poslije u Kući na pijesku koju također krase impresivan Pivčevićev snimateljski potpis i sugestivan Krstičevićev glazbeni krajolik, nalik onima iz Alain Resnaisovih dokumentarca pedesetih. Protagonist, sredovječni arheolog Josip Križanić, nakon razvoda braka u kojem je rođena djevojčica, živi u duhovnom izgnanstvu koje okončava samoubojstvom. Film je i opet konstruiran kao koloplet slika njegove svijesti kombiniranih s od značenja ispražnjenim prizorima njegove svakodnevice. Slike koje bilježe izvanjskost njegova bivanja u svijetu jednostavne su i gole, svedene na ritual i gestu, dok one koje predstavljaju njegov unutarnji svijet imaju pokret, smjer i dinamiku. Film koristi i međuprizore prijelaza iz jednog u drugi svijet koji su oblikovani kao duge vožnje automobilom. Valja istaknuti genijalno izvedenu završnu sekvencu u kojoj je Pivčević snimao odraz lica u automobilu koji u jednom trenutku s danjeg svijetla ulazi u marjanski tunel pa ga umjesto gradskih vizura okružuje apstraktna igra svjetlosti čime se parafrazira legendarna sekvenca prolaska kroz tunel svjetlosti iz 2001: Odiseje u svemiru (2001: A Space Odyssey, 1968.) Stanleyja Kubricka.

Film tematizira nemogućnost dodira (ne postoji nijedan prizor u kojem dolazi do izravnog fizičkog kontakta), nemogućnost kontakta (film uporno razara spoj pogleda s pogledom, osim u jednom prizoru susreta s kćeri), kao i nemogućnost ostvarenja ljubavi osim kao neuhvatljivog ideala koji je u materijalnoj stvarnosti prisutan isključivo kao reprezentacija (zumiranje u sliku).

I dok je u Izgnanstvu Pivčević majstorski zumirao u renesansni portret mladića (riječ je o Tizianovu Mladom Englezu) koji utjelovljuje odsustvo ljubavi u životu protagonistice, u Kući na pijesku u fokus je stavljen renesansni portret supružnika (Rembrandtova Židovska nevjesta), kao slika odsutnosti bračne sreće Josipa Križanića. U oba slučaja kamera pokušava prodrijeti u tu odsutnost koja se manifestira kao prisutnost Slike, odnosno tretira je se kao zagonetku čija je realističnost tek koprena kojom se prikriva njezin istinski sadržaj. Pivčević i Martinac taj sadržaj konstruiraju kao misterij u čijoj je prirodi da uporno izmiče, da draži promatračevu maštu odvodeći je u dimenzije koje nadrastaju zbiljski prisutno. Isti postupak preslikava se i na filmom zabilježenu stvarnost koja u ova dva duboko vizionarska filma postaje beskonačna anamorfoza, obmanjujuća slika koja od nas traži da uporno prilagođavamo svoj pogled ne bismo li dospjeli bliže njezinoj tajni.

Sudbina (što je i naziv prvog Martinčevog filma iz 1959.) je htjela da se smrt jednog čovjeka preklopi s uskrsnućem filma kojim je svojedobno stvarnost preobrazio u sliku bez kraja u kojoj se odvažno susreću stvarno i imaginarno. Restauracija i digitalizacija Kuće na pijesku ostvarena je na inicijativu Martinčeva nećaka Ivana Vukovića, a pod sigurnom kapom Kino kluba Splita kojem je financiranje ovog zahtjevnog projekta omogućio Hrvatski audiovizualni centar. Kompleksan višegodišnji proces restauracije osobno je nadgledao sam Andrija Pivčević amenovavši konačno digitalno uskrsnuće Kuće na pijesku u kojoj ćemo uskoro moći uživati i na stranicama www.ivanmartinac.com