Voda – u tekućem obliku i u obliku padalina kao što su kiša i snijeg – tekstovi Miroslava Krleže, galgenhumor (uglavnom s više galgena nego humora), glazba, izvještajno spikiranje s televizora ili s radija, prožimanje prošlosnog, sadašnjeg i budućnosnog, nostalgično čuvstvo koje nije nužno vezano uz lijepe i ugodne uspomene i doživljaje, slutnja prijetnje neizvjesnoga, pokušaji traženja smisla, pripovijedanje oslonjeno na logiku snova, nastojanje oblikovanju ugođaja kao temeljnog komunikacijskog poćuta, poigravanje s igranim i dokumentarnim te sklonost asocijativnom izlaganju eksperimentalnoga duha, među uočljivijim su provlačnim obilježjima opusa animiranih filmova Marka Meštrovića: Ciganjska (2004) i Silencijum (2006), oba u surežiji s Davorom Međurečanom, samostalni Note (2008), Nespavanje ne ubija (2010), Zašto slonovi? (2012), Levitacija (2014) i Trip (2017). Gotovo svi dostupni su za slobodno, besplatno gledanje na internetskim kanalima producenta Kreativnog sindikata.
U većoj ili manjoj mjeri, sve se navedeno nalazi i u njegovu najnovijem filmu The Raft koji – najsažetije rečeno i ne posve pogrešno, ali ne baš ni posve točno – prati kratak dio puta i nastup glazbenog sastava iz naslova. Jer Meštrovićev pristup pripovijedanju nije onaj nepobitne jasnoće, već poslobodna slaganja čimbenika u razmjerno prepoznatljiv niz koji ćemo sami, dograđujući poveznice, sintetizirati u storiju, premda je dobrim dijelom riječ o mozaičnim naznakama. „…ako je ovo uopće priča… mislim, može li život uopće imati priču, u smislu početak, zaplet, rasplet, kraj…“, zbori pripovjedač filma Nespavanje ne ubija, što možemo usvojiti kao autorovo razmišljanje na temu.
The Raft nije zgoda o glazbenicima, već ostvarenje koje kroz umjereno crnohumornu vizuru izražava ono zapisano u najavno-popratnom sinopsisu filma: „Ako je globalna katastrofa određeno mentalno stanje, onda je glazba splav.“ Neizvjesno je, dakako, bi li po viđenju filma itko izrekao upravo tu rečenicu, no pogledavši The Raft lako se složiti da nije, kako to često biva, riječ o demagoškoj udici što nas nuka da u djelo upišemo misli i značenja kojih u njemu i nema, već da ona uistinu odgovara tomu što je slikopisom predstavljeno.
Meštrovićev prvi film posve u boji – ranijim radovima prevladavale su tmasti sivoga i crnoga, u Levitaciji čistoća pozadinske bjeline; u The Raftu gustim su mrklinama dodane pastelno-zagasite smeđe, zelenkaste i modre – otpočinje proeksperimentalnom igranom stilizacijom (post)apokaliptičkog-retrofuturističkog ozračja dočaranog u svega nekoliko jednostavno, nepretenciozno dosjetljivih kadrova. U ogoljelom interijeru otrcanog stana gotovo ništa osim nekoliko desetljeća starog analognog televizora-kutije na prikladno starinskom stoliću ispred prikladno starinskog jednosjednog naslonjača na koji je naslonjena električna gitara. Aparat je uključen, no na ekranu samo snijeg, a u zvuku elektronički šumovi. Na televizoru mali okrugli akvarij u kojemu pliva zlatna ribica. Mir i nemir. Spokoj i kaos. U kupaonici, u gusanoj kadi, sjedokos čovjek s maskom i disalicom na licu, drži isti akvarij u rukama i sa zanimanjem promatra ribicu. Zvuk pljuskanja vode. Očuđenje i iščekivanje namah su uspostavljeni, smješteni smo u svijet poznatih bića i objekata u neobičnom kontekstu. Prelazak na animaciju. Čvrste crne linije, uglati spojevi, elegična glazba. Nekoliko raznolikih spodoba starim se kombijem (volkswagen, no sa znakom mira umjesto VW, na pročelju) doveze do široke rijeke kojom, iz magle, pristiže skelar, lađar koji će ih prevesti na drugu stranu. Ili na drugu stranu? Nadlijeće ih i oblijeće crni gavran. „Novčić za skelara“, našali se putnik. Aheront? Haron? Bilo da, bilo ne, sugestija se uvukla.
Likovnim oblikovanjem uvelike slični skupini glazbenika iz Ciganjske, posredno donekle i zbiljskoj glazbenoj skupini Cinkuši, u kojoj je Meštrović bubnjar, a čija se glazba provlači filmom, čudni će svati na skeli tužno-veselo zasvirati u čemu će im se, znalački, kao uvježban, pridružiti i skelar, darovit violinist. Zloslutno, a optimistično, potunjeno, no s iskrom nade, tinjem radosti spremne rasplamsati se. Karnevalski zabavno-iskrivljeno, ushitno-jezovito. Skela će učas postati pozornicom na krovu velegradskog nebodera Zgrade klimatskih promjena, s koje će se prenositi koncert The Rafta. Bez publike na licu mjesta. Onaj kupač s početka (Nebojša Stijačić, gitarist Cinkuša), kod kuće će ih pratiti vlastitom električnom gitarom, što gledajući ih na televizoru, što slušajući ih kroz prozor, a koncertni prijenos, lošeg signala, zamijenit će izvještaj o pucanju Zemljine kore, poplavi nesagledivih posljedica i zagađenosti vode psihoaktivnim, psihodeličnim psilocibinom. Televizijske izvjestitelje glume višemedijski umjetnici Boris Greiner i Stanislav Habjan, nekadašnji dvojac Greiner & Kropilak. „Na den konečni, na den srditi…“, izvikuju se pjesmom Krležini stihovi. Voda se digla do grla. I preko. Nakon dugog i jakog pljuska The Raft na splavi pluta poplavljenim nedogleđima i strasno svira nevidljivoj im publici, ma gdje bila.
U dvanestak minuta slikopisa (dvije minute zapremaju najavnica i odjavnica) The Raft kreće i zastajkuje, odmjenjuje i prožima stilove i rodove (animacija, igrano, eksperimentalno, dokumentarno, pseudodokumentarno), optike, gledišta i prostore te „u svojoj čudnoj aritmiji kroz varijacije“, citiramo opet pripovjedača iz Nespavanje ne ubija, skladno uvezuje crtice u začudan, ali pratljiv šav što odiše osobitim ugođajem i pobuđuje brojna razmišljanja.
