Jubilarni 20. Zagreb film festival bit će zapamćen po iznimnom broju hrvatskih dugometražnih igranih filmova, i to debitantskih, u glavnome programu. Čak su se četiri prvijenca našla na obljetničkome festivalu. Svi su imali svjetske premijere na uglednim međunarodnim festivalima, dva su ondje osvojila nagrade, a tri su na ZFF-u imala hrvatsku premijeru. Najočekivaniji i ovjenčan posebnim priznanjem žirija na ZFF-u jest izvrsna, bolna drama Sigurno mjesto Jurja Lerotića, sada već u kinima. Još trojica splitskih redatelja predstavila su se uradcima Garbura i Stric.
No odmah se zamijetilo da je posve različit od tih prikazanih hrvatskih filmova, ali i stranih, i poetikom i estetikom i tematikom, film Tragovi redateljice, scenaristice i montažerke Dubravke Turić. Ta posebnost i jedinstvenost Tragova može se uočiti i u širem kontekstu, u hrvatskoj kinematografiji, te stoga privlači zainteresiranost i kritičara i gledatelja.
No sve to i ne treba toliko čuditi, jer je riječ o iskusnoj i nagrađivanoj autorici kratkometražnih igranih filmova. Dubravka Turić pomno sve isplanira, pripremi, ništa ne prepušta improvizaciji ni slučaju, pa su i svaki kadar i svaka scena kompozicijski itekako dobro osmišljeni, rakursi i planovi efektni, sve u službi redateljskoga prosedea i filmske priče.
Nakon dugogodišnjega montažerskoga iskustva, režirala je prvi igrani kratki film Belladonna, koji je 2015. godine osvojio Zlatnoga lava na festivalu u Veneciji u programu Horizonti. Potom je njezin drugi film Trešnje prikazan 2017. u Cannesu u programu Petnaest dana autora, te je postao dio dugometražnoga omnibusa Duboki rezovi 2018. godine. Treći je Tina iz 2019. godine, koji je svjetsku premijeru imao u Nizozemskoj na festivalu Go Short. Sva su ta tri filma svojedobno bila prikazana u programu Kockice na ZFF-u.
Kratki filmovi su na svojstven način ostavili tragove u autoričinu dugometražnome prvijencu. Svi su oni izrazito autorski filmovi s naglašenim autorskim pečatom, koji se ponajviše očituje u vizualnom pristupu, bez puno riječi, čak i bez njih u filmu Tina. Svi su drame i uvijek imaju jedan lik, najčešće ženski, čija se složena karakterizacija slojevito profilira.
Vizualnost, atmosferičnost, kontrasti, simboli, znakovi, dobra fotografija, slika, kadar, kompozicija kadra, zvuk, emocionalnost, simboličnost padalina – kiše i snijega, malo dijaloga i dosta rječite tišine karakteristike su Tragova. Dobrom montažom postignuta je i skladna dramaturgija i vrlo dobar ritam filma.
Tragovi donose filmsku priču o znanstvenici Ani koja proučava kako davno uklesani simboli na kamenu i stećcima, te mirila, antropološki utječu na čovjeka, njegov razvoj i običaje iz prošlosti i sadašnjosti, i o tomu piše knjigu. Antropologija je rijetka tema u hrvatskim filmovima i zato zanimljivija i vrjednija. No autoricu Dubravku Turić ne zanima samo opća, vanjska simbolika i značenje, već to povezuje s osobnim unutarnjim stanjem i osjećajima junakinje Ane, tragovima koje ona ima u duši, ali i na tijelu, te koji će se prometnuti u putokaze prema budućnosti. Ana, koju veoma dobro utjelovljuje glumica Marija Škaričić, nosi traume i ožiljke iz prošlosti, iz obitelji, iz protoka vremena, izumiranja rodoslovlja, samoće. To je sve zarobljava u nepomičnom stanju između prošlosti i sadašnjosti. Očitovalo se to i na njezinoj koži – vitiligu, autoimunoj bolesti koju karakterizira gubitak pigmentacije. Ana te dijelove tijela, posebice lica, prikriva kremama.
Dubravka Turić svoju je fascinaciju pradavnim stećcima s urezanim simbolima razbacanim po livadama biokovskoga zaleđa u filmu prikazala nizom fotografija koje su u službi Anina istraživanja. A mirila je otkrila na južnom Velebitu pa ih je vrlo domišljato, u vidu televizijske reportaže o njihovu značenju, uklopila u film. Time je dala i edukativnu crtu filmu te poučila gledatelje. Mirila su »počivališta duše, mistične kamene oznake negdašnjega pogrebnoga običaja«.
Ana je tiha, povučena, posve različita od svojih bučnih kolegica. I to je još jedan kontrast u filmu. Zatim se simbolima iz prošlosti kontrapunktiraju simboli, najčešće grafiti, na suvremenim zagrebačkim zgradama, vizure staroga dijela grada i novogradnja s neboderima, vizure grada i sela, gradske vreve i lijepe prirode. I izvanprizorna glazba skladatelja Jonasa Jurkūnasa iz Litve donosi kontrapunkte kojima se potkrepljuju prošlost i sadašnjost, mirnoća i suvremena užurbanost, a često je glazba i najava novoga tona u slici i radnji.
Ana živi u prostranome starinskome stanu s ocem. Nakon njegove smrti njezina se unutarnja kriza i osjećaj izgubljenosti povećavaju, ali je i tjeraju na promjene. Kada Ana odluči prodati stari stan i preseliti se u novogradnju, slijedi izvrsna sekvenca koja prikazuje današnji ubrzan rad i govor osobe iz agencije za prodaju nekretnina, te vrlo simbolički i način kupnje stana i ponašanja bogatoga Kineza!
U toj jako dobroj ali i tmurnoj drami, dašak vedrine, humora i zdrave narodne mudrosti donosi lik Joze, Anina prijatelja iz djetinjstva. Tumači ga uvijek odličan Nikša Butijer. Susreću se kada ona odlazi na selo obići obiteljsku kuću i pronaći svoju zemlju. Naime, ostala je jedini potomak nekadašnje velike obitelji. Zanimljiv je i duhovit Jozin upit tko će čitati njezinu knjigu, jer je riječ o znanstvenom radu. I eto opet kontrasta, male primijećenosti znanosti i očekivane velike glasnoće popularnih knjiga. Ana, nakon mukotrpne unutarnje i vanjske promjene, kada više ne skriva tragove na koži i nakon promocije knjige, piše duhovitu posvetu Jozi kao jedinome čitatelju!
Vrlo dojmljiv film Tragovi Dubravke Turić, vizualno istančane poetike i estetike, gotovo filigranski profinjene kompozicije kadra, svjetsku je premijeru imao na festivalu u Varšavi, a u hrvatska kina stiže 12. siječnja 2023. godine. Nastao je produkcijski u okrilju Kinorame, producentske kuće koja zna prepoznati izvorne i dobre scenarističke teme i autorske pristupe.
