We build tomorrow. Kaj god!

11.2.2022.

Naslov originala: Tvornice radnicima | Godina: 2021. | Trajanje: 105 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Srđan Kovačević | Scenarij: Srđan Kovačević | Producent: Fade In / Sabina Krešić, Luka Venturin | Distribucija: Fade In
Tvornice radnicima - redatelj: Srđan Kovačević

Tvornice radnicima – redatelj: Srđan Kovačević

Ako u Google tražilicu upišete ITAS Prvomajska otvorit će vam se lijepo dizajnirana stranica te Tvornice alatnih strojeva iz Ivaneca koja se reklamira riječima We build tomorrow. Naći ćete i podatak kako je ta tvornica koja proizvodi alatne strojeve do univerzalnih NC i CNC glodalica s nama od 1960., dakle od vremena kad je Edvard Kardelj već praktično razradio ideju anarhističkog filozofa Pierra Josepha Proudhona iz prve polovice 19. stoljeća, a po uzoru na relativno uspješnu recuperar epizodu iz vremena Španjolskog građanskog rata te manje uspješne kratkotrajne projekte revolucionarnih sindikalnih organizacija u Francuskoj potkraj 19. ili britanskog cehovskog socijalizma s početka 20. stoljeća. Da, jugoslavenski samoupravni socijalizam bio je veliki eksperiment koji je svoj vrhunac doživio ustavnim promjenama iz 1974., po mnogo čemu jednom od najvažnijih dokumenata na ovim prostorima koji je, između ostaloga, samoupravljanje, barem u teoriji, postavio kao model upravljanja cijelim društvom na užas duboko etatiziranog ostatka socijalističkog bloka i uz aklamaciju zapadnjačke salonske ljevice. Udružene samoupravne interesne zajednice (USIZ-i) mlađim generacijama znače otprilike onoliko koliko i potpisniku ovih redaka NC i CNC glodalice s ITAS-ovih stranica, ali je ipak svima znano kako je radničko samoupravljanje s padom socijalizma (neki će reći i znatno prije, no to je duga priča) prdnulo u rosu, baš kao i cijela jedna epska slika u, doduše ironično, opjevanim plamenim zorama, fabričkim jutrima i visokim pećima. U tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, privatizacijski je kutleraj sa spregom politike i kriminala dodatno učinio svoje, trliše su silom prilika zamijenile vojničke uniforme, a kad je rat završio dobar ih je dio ostao u limenim ormarima propalih tvornica. Naravno, radnici su još tu, oni i dalje postoje, ali im je oduzet subjekt – uz časne iznimke i na filmskom platnu – pa su tek ponekad uvršteni u narativ o boljoj prošlosti ili svedeni na ulogu artefakta kako nam sugerira i kraj televizijske serije Područje bez signala što smo je nedavno gledali na Hrvatskoj televiziji. A kako u Lijepoj Našoj ne nalazimo eruditsku osobnost poput jednog Didiera Eribona koji je u knjizi  Povratak u Reims duboko opisao političko-ekonomsku propast radničke klase na francuskom primjeru – što je onda Jean-Gabriel Periot pretočio u odličan dokumentarac – ostaju nam, hvalevrijedne, ali ipak umjetničke mrvice kakva je film Tvornice radnicima, dosad zasluženo okićen nizom festivalskih nagrada.

Tranzicijska je sudbina, uz snažno suučesništvo lokalnih vlasti i uobičajeni državni nemar, snašla i ITAS, ali su zaposlenici odlučili uzeti stvar u svoje ruke te predvođeni bivšim sindikalistom i budućim šefom uprave Dragom Vargom, pokušali zaustaviti dvadesetogodišnje uništavanje tvornice vodeći se nikad zasebnim zakonom ovjenčanom procedurom radničkog dioničarstva. O tom se slučaju u hrvatskim medijima stidljivo pisalo, radničko zauzimanje tvornice očekivano je uspoređivano sa samoupravljanjem, no baš kao što je jugoslavensko socijalističko samoupravljanje davnih dana na Zapadu promatrano kao neka endemska egzotična biljka tako je i slučaj ITAS javno promoviran kao egzotika hrvatske tranzicije.

Srđan Kovačević izabrao je drugi put. Taj diplomirani kamerman s impresivnim snimateljskim učinkom na dokumentarcima Goli (2014.) Tihe Klare Gudac i Dani ludila (2018.) Damiana Nenadića, na cijelu je priču naišao na portalu Slobodni filozofski gdje je još 2012. plasiran intervju s Vargom i predsjednikom Regionalnog industrijskog sindikata Sinišom Miličićem. Pa je uzeo kameru i tijekom pet godina pratio situaciju u tvornici. Fabričku svakodnevnicu snimao je 180 dana, nakupilo se više od 500 sati snimljenoga materijala, a u konačnom odabiru dobio je veliku pripomoć vrsnog montažera Damira Čučića.

I rezultat je jednako impresivan. Kovačević s jedne strane, ni kroz intervjue koje je povodom filma davao, ne krije svoj artivizam koji se očituje i kroz oblikovanje sveprisutne turobnosti surovih kapitalističkih okolnosti. Bilježeći zbivanja i ljude u tvornici zabilježio je i nekoliko vrućih dramskih situacija povezanih s problemima u poslovanju ITAS-a, neispunjavanjem ugovorenih obveza prema naručiteljima, nedostatkom stručne radne snage i prilično intenzivnim stalnim sastancima rukovoditelja i radnika. U suštini, Kovačevića više muči sadašnjost korporacijskog kapitalizma i nekorektnih tržišnih pravila u kojima tvornice poput ITAS-a nemaju prevelike šanse, nego ispisivanje bolje prošlosti koliko god se u pokojem kadru pojavila fotografija Josipa Broza Tita. Redatelj je imao i malo sreće. Dragutin Varga i tadašnji izvršni direktor Božo Dragoslavić iznimno su elokventni ljudi koji poguravaju dramaturgiju cijeloga filma, kako svojim ispovijedima, tako i međusobnom interakcijom te  interakcijom s drugim radnicima. Potonji pak djeluju kao epizodisti, no i kao oni koji će osigurati najznačajniji dramaturški okvir dramske i u mnogočemu odrediti pridobiti ton filma koji je zapravo toliko pogubno defetistički da ga Kovačević – sve da je i htio – nije mogao niti želio ne naznačiti. A kad utvrdimo stavove i ponašanje svih tih epizodista, kad ih poslušamo što govore,  u grubom otrježnjenju shvatimo da je neka utopijska vizija samoupravljanja koja će spriječiti daljnje pljačke tvornica i otkaze ili izrabljivanje radnika, koja će, dakle, humanizirati postojeće tržišne i proizvodne odnose, ipak, samo – utopija. Odnosno, u tom je svijetu slučaj radničkoga preuzimanja ITAS-a uistinu, tranzicijski i šire, čista egzotika.

Netom je već mrvicu notorni Slavoj Žižek gostujući na Filozofskom teatru objašnjavao da se broj prekarnih radnika na svjetskom tržištu rada popeo na 30 posto i da je ogroman problem što većina tog prekarijata svoj položaj smatra slobodnim. Tu vrstu slobode zabilježio je i Kovačević koliko god u svom artivizmu zagovarao bolji svijet što mu samo neempatični pojedinci neće priznati. Ona ukazuje na potpunu, kroničnu i nekroznu samoobjektivizaciju radničke klase koja, lišena svake subjektivnosti, svoju slobodu pronalazi jedino u redovitom primanju plaće bez obzira isplaćivao im je kakav tajkunski gazda ili je na neki način isplaćivali sami sebi. I točka. Nakon svega, nije im za zamjeriti. Baš kao što se ništa ne može zamjeriti ni Srđanu Kovačeviću. Ma kakav Proudhon i recuperar, ma kakvo kardeljevsko samoupravljanje. We build tomorrow. Malo sutra.

Oznake: