ZagrebDox: Godina vječne oluje – Pandemijski florilegij

12.4.2022.

Naslov originala: The Year of the Everlasting Storm | Godina: 2021. | Trajanje: 121 minuta | Zemlja proizvodnje: Čile, UK, SAD, Iran, Singapur, Tajland | Režija: Jafar Panahi, Anthony Chen, Malik Vitthal, Laura Poitras, Dominga Sotomayor, David Lowery, Apichatpong Weerasethakul | Scenarij: Jafar Panahi, Anthony Chen, Malik Vitthal, Laura Poitras, Dominga Sotomayor, David Lowery, Apichatpong Weerasethakul | Glumci: Jafar Panahi, Zhou Dongyu, Zhang Yu, Catherine Machovsky | Producent: Producent: NEON Rated |
Godina vječne oluje - redatelji: Jafar Panahi, Laura Poitras, Anthony Chen, Malik Vitthal, Dominga Sotomayor, David Lowery, Apichatpong Weerasethakul

Godina vječne oluje – redatelji: Jafar Panahi, Laura Poitras, Anthony Chen, Malik Vitthal, Dominga Sotomayor, David Lowery, Apichatpong Weerasethakul

Kad na festivalu koji u imenu sadrži Dox, a izričito je profiliran kao prikazivalište  dokumentarnih filmova, uđemo na projekciju djela iz glavnog međunarodnog natjecateljskog programa, posve je prirodno, štoviše samorazumljivo očekivati da ćemo gledati – dokumentarni film. Vjerojatno ni ne sluteći kakvu drugu mogućnost, sprva će nam se činiti da je Godina vječne oluje upravo takav slikopis, a zrnca sumnje u nepriređenu zbiljskost snimljenoga zagrebat će postupno, nježno, gotovo neprimjetno.

Omnibus sastavljen od sedam odsječaka zabilježenih na tri kontinenta, u vrijeme pandemije bolesti COVID-19 čiji utjecaj na život Zemljana donekle tematizira, otpočinje ostvarenjem zabilježenim u Teheranu, u Iranu, u stanu filmaša Jafara Panahija, boravištu filmofilima poznatomu iz njegova (u surežiji s Mojtabom Mirtahmasbom) glasovitoga cjelovečernjega dokumentarca Ovo nije film (In film nist, 2011). Ovom prilikom razmjerno značajnu ulogu dobiva otud također već poznat kućni ljubimac Panahijeve kćeri, otad vidno okrupnjela iguana Igi. Desetljeće stariji, gmazovski neproničnom zagonetnošću, a opet na svoj način nemalo izražajno (ili tu emociju antropomorfiziramo sami na temelju vazdazelena Kulješovljeva efekta), Igi nas uvodi u zbivanje promatrajući kroz staklo balkonskih vrata, ovda-onda palucnući jezikom i nakostriješivši bodlje, nedavno izlegnuta golubinja jaja na terasi. Moguć, nedokučiv mu, slastan obrok. Epizoda-kratki film sniman mobitelom, kao usputno, kućnofilmski, malne navrat-nanos, instinktom filmaša spremnoga, sad-na, prepoznati i prihvatiti nalete životnih brzica kao umjetničku građu, a potaknut nenadanim dolaskom bake, pristigle u punoj opremi virusnozaštitnoga odijela u spontani posjet milima od kojih je karantenski izolirana. Živo i snažno, s podosta blagonaklonoga humora, dočarava požustru dinamiku obiteljskog odnosa i ocrtava karakter devedesetineštogodišnjeg vrela pozitivne energije. Bakina odbojnost spram Igija lakom će se rukom pripovjednog velemajstora učas transcendirati u dječje dirljivu bajku, sa završnicom u kojoj se, u istom potezu, malne banalno jednostavno i metafizički uzvišeno susreću dva pogleda u budućnost – smiren, u izvjesnost smrti, i nemiran, u neizvjesnost novoga života.

Slijedi znatno estetiziranija epizoda Anthonyja Chena što kroz višetjedno razdoblje prati život mlade tročlane obitelji, za početne pandemijske karantene, u nevelikom stanu kineske stambene zgrade, postupkom što se nadaje objektivnim autodokumentiranjem sitnica takvoga novonormalnoga svagdana, u što ćemo, pripremljeni, možda i zavedeni prethodnom epizodom, makinalno i povjerovati, dok ne spoznamo da kamerom, promatračkom, statičnom, po strani, rukuje netko četvrti, netko tko ne pripada toj zajednici, odnosno da je posrijedi fikcijski uređen i režiran film. Okolnosti neprestanoga subivovanja u skučenom prostoru ubrzat će iscrtavanje karakternih neskladnosti mladih supružnika koje bi, da nije neočekivane, nepredviđene prisile stješnjavanja, na vidjelo izišle tek mnogo godina ili desetljeća poslije. Chen u tom kratkom dijaloško-situacijskom filmu iznimno vješto, gotovo podigrano, bez naglašenog dramatiziranja, ne brzajući, no sadržajno zgusnuto i poentirano, razvija silnice svjetonazorskih napetosti, kloneći se – slično kao i Panahi – prosudbi o tomu što jest, a što nije ispravno, prepoznajući u ophođenju i postupcima iste osobe i vrline i mane.

Ta očito igrana epizoda, vrlo nalik dokumentarnomu, može navesti i na retrospekcijsko promišljanje o tomu koliko je Panahijeva, naizgled tako neposredno slučajna, u kojoj se sve tako divno sastavilo, poklopilo i zaokružilo, pripremljena, osmišljena i unaprijed režirana. To, dakako, ne umanjuje njezinu vrsnoću ili zanimljivost – kako god nastao, rezultat je izvrstan – a autorsko škakljanje dokumentarno-igranim dvojbama i izazovima, nekih pojedinačnih epizoda i cijelog omnibusa, mnogima će se činiti dodatnom draži.

Laura Poitras svojom dokumentarnom epizodom, spojem dijaloško-objašnjavalačkih razgovora i ilustrativnih materijala što katkad dotiču apstraktnu slikovnost, nastoji razgrnuti iza pandemije, ukazujući na zastrašujuće nadzorne rabote moćne izraelske tvrtke NSO Group kojoj globalna nevolja povoljno utječe na posao; američki dokumentarni prilog Malika Vitthala dinamično i suosjećajno predočava teškoće oca koji je izgubio skrbništvo nad djecom; čileanski odsječak Dominge Sotomayor ugođajno iznosi pronicljivo izmaštanu – ili autentičnu? – izolacijsku crticu netipične obitelji; minimalistička, eksperimentalistička, instalacijska tajlandska završnica Apichatponga Weerasethakula usmjerena je na kukce, u rebusnoj, upisivanjima mogućnosti otvorenoj verasetakulovskoj poetizaciji; još jedna američka, teksaška zgoda, igrani, makabristični film ceste Davida Loweryja, znalački, očaravajuće jednostavnim domišljajima, tvori transtemporalni i nadovostrani oblačić tmaste začudnosti i ugodne jeze.

Oznake: