Zakon treba početi pisati iznova

15.5.2020.

Sa snimanja filma Nevija Marasovića "Goran" – fotografija preuzeta s web stranice Hrvatskih filmskih snimatelja

Sa snimanja filma Nevija Marasovića “Goran” – fotografija preuzeta s web stranice Hrvatskih filmskih snimatelja

Usprkos blagoglagoljivosti Romane Matanovac Vučković, stručne voditeljice radne skupine za nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (vidi intervju u Jutarnjem listu od 2. svibnja 2020.), u javnosti baš nije zaživio prijedlog da samo redatelj mora biti priznat kao autor cijelog audiovizualnog djela, te da su svi ostali samo autori doprinosa. Pokušalo se to ublažiti dodacima da se u prvi krug uvrste i scenaristi i skladatelji filmske glazbe, no to je samo razbjesnilo kreativnu skupinu koja je po mnogima u tom nacrtu prijedloga najviše zakinuta – direktore fotografije odnosno snimatelje. Vrlo često su oni najsigurniji filmaši na setu, pogotovo ukoliko je redatelj debitant ili pak nezainteresirani štancer, a moglo bi se raspravljati i o njihovom rangiranju u odnosu na scenariste: potonji su ionako uglavnom sami redatelji, tekstovi se dorađuju u zadnji čas, dok direktor fotografije mora donositi odluke koje će nerijetko biti spasonosne po filmsku cjelinu. Ukoliko je pak redatelj vrstan profesionalac, odabir direktora fotografije nikad neće biti slučajan, jer taj je zapravo njegova desna ruka na snimanju.

Već je banalno upozoravati na važnost tog posla, dostatno je ukazati na činjenicu da u svijetu upravo hrvatski direktori fotografije uživaju najveći ugled, ponajprije Vanja Černjul, Igor Martinović i Darko Šuvak, dok od redatelja tu je samo Sergio Mimica-Gezzan, a on pritom u Hrvatskoj nije napravio nijednu produkciju, ali ih je zato, između ostalog, dosta nanizao u Americi, Velikoj Britaniji i Italiji. Postoji još jedan problem. Prijedlog zakona odnosi se kako na film tako i na televiziju, a u današnje doba to su dosta različite stvari. Kad je film u pitanju, redatelj, ovisno o reputaciji, uglavnom dijeli prvo mjesto s producentom, odmah do njih su scenarist i direktor fotografije, međutim, kod televizije je sve puno drukčije. Tamo je uz producenta najvažnija osoba tzv. showrunner, kreativni voditelj produkcije, koji po nahođenju mijenja redatelje i scenariste te određuje glavni tok radnje. Tijekom snimanja pojedine sezone on zacrtava dramske zaokrete i prvi reagira kad pojedinoj seriji padne ili se poveća gledanost. I u nas imamo showrunnere, jedan primjer je Dario Vince iz Ring produkcije, u seriji „Počivali u miru“ mijenjao je redatelje i scenariste kako mu se prohtije, određivao glumačku postavu, i sada ga po prijedlogu Zakona o autorskom pravu ne bi smjeli ni spominjati?! Pritom, nije on jedini, ima ih još, a njihova važnost varira od serije do serije.

Film i televizija komplicirane su umjetnosti, tu pravila ne bi smjeli određivati oni koji jedino poznaju novinarstvo i književnost. Ne znam zašto zakon uopće ne spominje producente, oni su ponekad samo servis za snimanje filmova, no vrlo često su itekako bitni po autorska pitanja pojedinog ostvarenja. Sumnjam da bismo ikad dobili serijal o Koku po romanima Ivana Kušana da Ankica Jurić Tilić iz poduzeća Kinorama nije odlučila napraviti prvu hrvatsku franšizu u čak četiri izdanja. Po prijedlogu Zakona o autorskim pravima ona ne bi postojala kad se navode „Koko i duhovi“ ili „Uzbuna na Zelenom Vrhu“, međutim, to bi bila velika greška.

Nisu direktori fotografije i producenti jedini zakinuti. A glumci? Katkad bi dobra glumačka epizoda izdigla čitav film ili epizodu neke serije. Skladatelji filmske glazbe danas su možda i precijenjeni, jer imaju sve manji budžet na raspolaganju, rijetko se snima s orkestrom (jedan od „sretnika“ bio je Dinko Appelt u „Koku i duhovima“), pa se preferiraju oni koji naprave dopadljivu glazbu s jako malo instrumenata. Nimalo slučajno da ih nema puno i da je dramski umjetnik Mate Matišić među vodećim i najproduktivnijim u toj profesiji. Scenografe bolje i da ne spominjem, i oni se moraju dovijati kako da što jednostavnije elaboriraju komplicirane ideje: da je Miljen Kreka Kljaković („Delikatese“, „Podzemlje“, „Sveti Georgije ubiva aždahu“) morao raditi s hrvatskim budžetima, zasigurno nikad ne bi ostvario međunarodnu reputaciju.

S ovim prijedlogom Zakona o autorskim pravima, bar kad su film i televizija u pitanju, možete samo jedno, baciti ga u smeće i početi posao iznova, ne slušajući što vam sugerira neka od strukovnih filmskih udruga.