Izložba Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma koja je od 30. siječnja ove godine postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti trebala je, po svemu sudeći, privući ponajprije europske birokrate i druge „uvažene goste“ hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije – kulturno znatiželjne pojedince koji se mahom po prvi puta susreću s možda i najznačajnijim, a svakako globalno najuglednijim doprinosom ove zemlje svjetskoj audiovizualnoj baštini. Zbog poznatih razloga, stranih posjetitelja niti je bilo niti će ih biti, pa produljena izložba ostaje do kraja listopada na vjetrometini domaćih posjetitelja za koje je malo vjerojatno da im ona predstavlja prvi susret s fenomenom Zagrebačke škole (kruga) crtanog filma.
Pet mjeseci nakon otvaranja o još uvijek nepostojećem katalogu, pa tako i o povijesno-teorijski obrazloženoj koncepciji izložbe, suditi možemo tek temeljem kratkih izvadaka iz tekstova autora i suradnika dostupnih u programskoj knjižici od 16 stranica. Tu se doista postavljaju neka iznimno zanimljiva, smislena i aktualna pitanja te se daje nacrt i okvir jedne uistinu multimedijalne retrospektivne izložbe, sa suvremenim, polifonim kustoskim pristupom kakav je Zagrebačka škola i zaslužila. Tako, primjerice, Željko Luketić tematizira nedovoljno obrađivane, jazz i avangardne, pionirske doprinose Aleksandra Bubanovića, Dragutina Savina, Tomice Simovića i dr. jedinstvenoj zvučnoj slici filmova Škole koja oblikotvorno djeluje i na njihovu strukturu; Joško Marušić daje crticu o položaju zagrebačkih animatora u svjetskoj povijesti medija; Frano Dulibić objašnjava exatovske korijene njezina likovna izraza; a jedan od autora izložbe Simon Bogojević Narath pita se po prilici što nam danas, u matricama, simulakrumima i proširenim stvarnostima 21. stoljeća, poručuje ova vrijedna baština. Kakva pogođena pitanja, kakvi potrebni i dijelom svježi kutovi prilaska građi. Posebno je zanimljiva nesvakidašnja Piceljeva opaska, koju Dulibić donosi posredstvom Dejana Kršića, kako se glavni sukob 1950-ih nije događao na liniji socrealizma i modernizma, već (malo)građanskog i suvremenog poimanja umjetnosti. „Malograđanska kultura potisnula je tragove djelovanja prijeratnih avangardi, a EXAT 51 nije želio dijeliti tu sudbinu.“
U svemu tome postoji, međutim, jedan veliki problem. Ni pitanja ni odgovori, pa čak ni pokušaji razmišljanja o ovim temama ne reflektiraju se na postav izložbe Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma. Kronološki i konceptualno oslonjena na, doduše kvalitetnu, ali nepropitanu i nevaloriziranu literaturu staru između 34 i 42 godine, izložba koja se otvara lijepim i misaono izazovnim citatom Vatroslava Mimice dijeli stvaralaštvo autora Zagrebačke škole u 5 odavno postavljenih i nimalo problematiziranih faza/razdoblja/postaja. Tek se u natruhama može osjetiti zametak ideje o kontekstualizaciji Škole u rano- i radikalno- modernistička strujanja cjelokupne hrvatske umjetnosti kraja 1950-ih, cjeline 1960-ih i dijela 1970-ih godina, naprstak zamisli o povezivanju primjerice EXATA 51, Novih tendencija, Muzičkog biennala, Gorgone, GEFF-a i reducirano-animacijske, geometrijske, grafističke, konceptualne, konstruktivističke i katkad apstraktne poetike Škole. Nezgoda je u tome što je povijesno usredištenje odrađeno po prilici tako da je početak 1950-ih (vrijeme Velikog mitinga) predstavljen jednim plakatom AFŽ-a i nekakvim uljima radničkih akcija i željeznica što „uokviruju“ platno na kojemu se vrti taj značajni propagandni film, dok je za kasnija razdoblja tu i tamo između mora folija (celova) utisnuto i kakvo djelo iz fundusa MSU-a čija veza sa skicama koje prati izmiče i smionijim analogijama. O nekakvom smislenom pokušaju tekstualne elaboracije tih bogatih intermedijalnih veza u pratećim panoima da se i ne govori.
Naročito je prijezira vrijedan tretman digitalnog trenutka animiranog filma – posljednja, peta „postaja“ koja se tiče računalne animacije bačena je u zakutak prostora s nekoliko nemuštih rečenica i jednim televizorom. Treba, doduše, priznati kako je animirano stvaralaštvo Zagreb filma s početka 21. stoljeća, baš kao i ono iz većeg dijela 1990-ih, bilo takvo da ga je možda i bolje (ne i poštenije) ako već ne prešutjeti, a ono barem skloniti od pogleda. Izložbi ovakvog koncepta netko možda ne bi zamjerio ni slijepu pjegu za novo zlatno doba hrvatske (često računalne) animacije koje se u vrijeme dok je Zagreb film grebao po dnu počelo rađati zahvaljujući drugim, nezavisnim produkcijama. Također, treba napomenuti da iz najnovije faze, ali izdvojen iz konteksta „računalne sekcije“, potječe možda i najatraktivniji izložak Od imaginacije do animacije, set lutka-filma Posljednji izazov Božidara Trkulje koji ukazuje na novi, vrlo značajan i uspješan val te desetljećima zaboravljene tehnike, a kojoj svoj doprinos danas daje i novi specijalizirani studio Zagreb filma. Usprkos tome, nakon razbacivanja „hardwareom i softwareom, 3D-om i VR-om“ u programskom tekstu, pa k tome od proslavljenog praktičara računalne animacije koji je i ko-autor izložbe, posjetitelj bi očekivao puno ozbiljniji pokušaj promišljanja položaja animacijskog medija u suvremenosti.
O arhaičnom tonu cjelokupnog postava svjedoči i posve besmisleni, dekontekstualizirani zid natrpan nagradama i poveljama koji kao da je ispao iz ureda kakvog provincijskog direktora, kao i kolekcija vitrina s arhivskom građom moguće nekakvog historiografskog (svakako kolekcionarskog), ali prečesto nikakvog prezentacijskog, nekmoli umjetničkog, pa čak ni javno-obavijesnog značaja. Potrebno je, možda, izložiti ugovor između Dušana Vukotića i Zagreb filma za Akademijinom nagradom ovjenčani Surogat, ali ponavljanje istoga postupka s nizom drugih autora svjedoči tek o nedostatku ideje. Doduše, ovitrinjene knjige snimanja redovito su okrenute na raskošne stranice, transparentni zid koji predstavlja Bourekovu Mačku uspijeva uvećanjem sugerirati psihodeličnu inspiraciju autora, a nekakav golemi stroj za snimanje koji je preko Londona stigao u Zagreb impresivan je komad mehanike. I to bi, nažalost, bilo to. Potencijalni posjetitelj može si, u funkciji pripremne misaone vježbe, postaviti pitanje što bi mogao očekivati od posve tradicionalne izložbe animacije. Dakako, gomilu folija (celova), pa je tako i Od imaginacije do animacije prečesto tek nakupina folija sljubljenih s vitrinama i starim televizorima, pri čemu činjenica kako su neke od njih doista lijepe ne pomaže osjećaju posvemašnjeg nedostatka imaginacije (priglupa dosjetka je namjerna) pri pripremi postava. Ako je to uistinu sve što smo, u okružju muzeja suvremene umjetnosti (!), u stanju učiniti s naslijeđem jedne formalno i tematski tako radikalne struje kakva je bila Zagrebačka škola, onda je možda bolje da sjećanje na nju trajno umirovimo. Ako na trenutak mogu ustupiti mjesto posve osobnoj paraleli, izložba Od imaginacije do animacije sadašnjem trenutku odgovara po prilici koliko i film Wiener Blut 2015. godini u kojoj se pojavio – iako može sadržavati rudimente univerzalne vrijednosti, zapravo kasni po prilici pola stoljeća.
No čak i ako prihvatimo smislenost posve klasičnog postava namijenjenog stjecanju prvih znanja o globalno najuglednijem dijelu hrvatske kinematografije, na izložbi Od imaginacije do animacije postoje neke teško oprostive temeljne pogreške poput neuobičajeno velike količine tipfelera i maloumno odabrane tipografije koja ne samo da otežava, već povremeno i posve onemogućava čitanje. Zaključak se nameće sam od sebe: izložba je pred javnost puštena navrat-nanos, možda baš da se poklopi s važnim političkim trenutkom. Potom je tu i način prezentacije filmske građe koja se, u najvećoj mjeri nerestaurirana (što, dakako, nije krivnja autora izložbe, ali otvara neka neugodna pitanja) vrti na televizorima koji su možda primjereni za prezentaciju videoumjetnosti 1980-ih, ali nikako i složene filmsko-likovne prirode animacije. Kako se poneka djela prikazuju i s projektora, bilo bi zanimljivo doznati po kojem su kriteriju za taj „privilegij“ birana.
Najveća, k tome vrlo vjerojatno etička, a ne intelektualna pogreška autora izložbe leži međutim u tome što su odabrali podleći lažnoj viziji beskonfliktne, ušminkane povijesti Zagreb filma prema kojoj su se njegove faze jedna u drugu ulijevale „ko bujna rijeka u korito novo“, na opće zadovoljstvo, radost i veselje. Nema na njoj ni jote o potiskivanju Neugebauera, izgonu Kristla, neprepoznavanju Blažekovića, kasnijem odricanju od Vukotića, o odnosu autora s upravom i menadžmentom Zagreb filma, o (ne)smislenosti komercijalnih pokušaja, pa čak ni o onome što Hrvoje Turković naziva tvorbenim dogmatizmom Vukotićeve skupine, a što je pojam itekako značajan i za čisto likovno i tematsko, ako već ne i svjetonazorsko razlikovanje naraštaja koji su obilježili dvije bitno različite epohe stvaralaštva Škole. O tim temama, dakako, postoji literatura – datumom ponešto novija od vremenskih horizonata autora izložbe koji su se zaustavili na Sudovićevom i Munitićevom almanahu (i, možda, prvom izdanju Škrabalove opće povijesti), premda bi jedna knjiga Nenada Pate godinom izdanja čak i stala u njihov retrospektivno-retrogradni okvir. Da je bilo želje mogli su se, ako već ne za teorijsku literaturu poput Turkovićeve, mašiti barem za Alkemiju crtanog filma, knjigu autora koji se nikada nije libio ukazati na, pa i potaknuti svađe, sukobe i polemike.
Čak i kada je riječ o 1980-ima i 1990-ima (a kako rekosmo, može im se slobodno pridružiti i rane 2000-e) uz koje se, hoćeš-nećeš, morala spomenuti ta strašna riječ „kriza“, njezini uzroci i povodi mahom su se sveli na neko transcendentno „iscrpljivanje kreativnih potencijala“ i, dakako, rat. Ako dakle ove izložbe bez pristajanja na umivenu povijest Zagreb filma nije moglo biti, a u filmskoj zajednici sklonost nadziranju vlastita značenja ove slavne filmske kuće sve je samo ne nepoznato, onda nam možda i nije bila potrebna, pa i pod cijenu toga da nam Kostelčeva Premijera, kao jedan od onih važnih filmova do kojih se ne može s dva pritiska miša, i dalje bude teže dostupna.
No, kako izložbu ipak imamo, dužni smo na nju ipak poći kao što bismo pošli u oronulu videoteku koja, uza sve mane, na jednom mjestu prikazuje ono ponajbolje iz naše audiovizualne kulture. Možda nam gledanje tih tehnički i poetički inovativnih, najčešće društvenokritičkih, misaono poticajnih i provokativnih filmova pruži ideju za neku novu i bolju „multimedijalnu retrospektivu“ Zagreb filma.
Napomena: Uz punu svijest o tome da šest desetljeća Zagreb filma podrazumijeva i dokumentarni, reklamni i kratki igrani film, njihova zastupljenost u postavu takva je (s još manje koncepta, ako je takvo što uopće moguće, a usprkos još jednom kvalitetnom tekstualnom doprinosu – onom Diane Nenadić) da ne zaslužuje poseban osvrt te se stoga ovdje govori isključivo o reprezentaciji Zagrebačke škole crtanog filma.
