Kao stvaratelj srednje generacije, domalo veteran, nemalog opusa, čiji su kratki animirani filmovi prepoznatljivoga autorskoga stila, pristupa, rukopisa (slikopisa, crtopisa) osvojili desetke priznanja i nagrada diljem svijeta, Vuk Jevremović u nas je (bio) razmjerno ili poprilično neznan filmaš. Čak i uz činjenice da su dva njegova djela prvonagrađena i na uglednim hrvatskim festivalima: Strpljivost sjećanja (Patience of the Memory/Geduld der Erinnerung/La paciencia de la memoria, 7 min, Njemačka/Španjolska, 2009) Grand Prixom za kratki film 15. Splitskog filmskog festivala, međunarodnog festivala novog filma, a najnoviji, 11, u Natjecanju hrvatskog filma na 32. Animafestu Zagreb 2022.
Određenje razmjerno neznan nema, doduše, neku čvrstu, dokazivu upornicu, no prigodnom provizornom anketom među kolegama što profesionalno prate kinematografiju, potpisnik ovoga teksta – koji i sam donedavno o Jevremoviću nije znao ništa – stekao je dojam da se za Jevremovića ovdje više-manje, ako, maglovito načulo, da je s njim i s njegovim djelom upoznatiji tek pokoji animator. Skromne su i informacije te broj tekstova, crtica, napisa i inoga koje ćemo pronaći guglanjem, pretraživanjem interneta, kako u nas, tako i u drugim sredinama (inozemnim medijima) što zacijelo ukazuje na onisku javnu nazočnost i percepciju. Utoliko, čini se, brzopotezno predstavljanje ovdje neće biti zgorega.
Među razlozima Jevremovićeve rubnosti u nas, vjerojatno je ovelik taj da je dobar dio života živio i djelovao izvan Hrvatske te da je glavnina njegovih filmova proizvedena u inozemstvu, isprva u Njemačkoj, gdje je uglavnom bio nastanjen, potom i u Španjolskoj, za življenja u Barceloni. No i ondje to bijahu mahom samostalne, najvećma ručni-kućni rad, izvaninstitucionalne produkcije u kojima je Jevremović obavio gotovo sve osim snimanja kamerom i skladanja. Rođen 1959. u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, odrastao je u Beogradu u Srbiji tj. SFRJ i ondje završio Arhitektonski fakultet, a 1991. preselio se u München gdje je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti (Kunstakademie München), u klasi Josepha Kosutha. Animiranom filmu usmjerio se kad je kao prevoditelj sudjelovao na tečaju animacije Nedeljka Dragića, čiji su ga radovi oduševili, a među ranim ljubavima iz tog područja bila su, čitamo, i djela Zdenka Gašparovića, Caroline Leaf i Frédérica Backa. Sad već više od desetljeća Jevremović živi i radi u Jelsi.
Od prvenca EON (9 min, Njemačka, 1995) do danas, ostvario je petnaest animiranih, katkad više, katkad manje eksperimentalnih filmova, u hrvatskoj koprodukciji tek posljednja dva, Monte Adrion (4 min, Njemačka/Španjolska/Hrvatska, 2018), taj čak i s hrvatskim motivima podbiokovlja, i 11. Zapaženiji su Pantera (Panther, Njemačka, 7 min, 1998), prema istoimenoj poemi Rainera Marie Rilkea, Strpljivost sjećanja, nadahnut umjetnicima i umjetninama njemačkog grada Dresdena, i Otok mrtvih (Die Toteninsel/La Isla de los Muertos, 8 min, Njemačka/Španjolska, 2012), prema kratkoj priči Franza Kafke U kažnjeničkoj koloniji, animiranom filmu kojemu u autorovu opisu stoji: „Što bi bilo da je ljubitelj nijemog filma, Franz Kafka, predložio F. W. Murnauu da snimi film prema njegovoj priči U kažnjeničkoj koloniji? … Također nadahnuto Kafkinim crtežima.“ Navodimo to kao jedan od putokaza u Jevremovićeva autorska kretanja, istraživanja i razmišljanja, jer zamjetan se dio njegova animacijskog stvaralaštva vidljivo oslanja na prijeteća, svenatkriljujuća sivila, sjenovitosti, chiaroscura, linije, oštrine, maglenosti, sudbinsku bremenitost njemačkog ekspresionizma, kako slikovno tako i u općem ugođajnom dojmu. S druge strane, nerijetko je i posezanje prštavoj, neobuzdanoj kolorističkoj ekstatičnosti, a predavanje bujicama boja i likovno-animacijskih tehnika počesto se izražava i pastelnim, zagasitim akvarelima i prelijevanjima. Moglo bi se reći, nema čega nema, često i u istom kratkom filmu. Uglavnom gusto, dinamično, vibrantno, navalno. Stvaralački radosno i ushićeno, svjetonazorno skeptičnije i pesimističnije.
U većini filmova naslutit ćemo tijek, nizanje, možda čak i razvoj događaja, onih što ih vlastitom dogradnjom, utisnutom potrebom pripovijednim uređivanjem, uvezujemo u slutnju, naznaku priče, no Jevremovićevi filmovi nisu narativne naravi. Ne pričanje ili prepričavanje animacijskim sredstvima, već pobuđivanje poćuta vizualnim jezikom, izrazom. Pozornost zaokupljaju i djelo nose forme i boje, teksture, oblikovanje, preoblikovanje, razoblikovanje, pojavljivanje i nestajanje, snažne struje energije, a cjeline su otvorene tumačenjima i doživljajima. Gibanje, kinetika, atrakcija, audiovizualna spekatakularnost. Linije, boje, grafizmi, svjetline, mrkline. Dvostrukost, višestrukost. Pokret, pokret, pokret. Samo mijena stalna jest. Nije riječ o suzdržanim ponudama koje općinstvu dopuštaju da komotno izabere hoće li u njih uroniti, nego o artefaktima koji gledatelju pristupaju odlučno, nemilice ga grabe za ovratnik i dobro protresaju, ne dajući mu priliku da sam odluči želi li im se prepustiti. No i uz takav nesmjeran pristup, natopljeni su melankolijom, sjetom, romantikom.
Film 11 mogli bismo prosuditi najvedrijim u opusu. Sinopsis nas upućuje: „Tri majstora nogometne igre… Mogu napraviti čuda i dati nemoguće golove… ali što se događa u njihovim glavama neposredno prije izvođenja jedanaesteraca?“ Pročitali ga ili ne, usvojili ga ili odbacili, u samom ćemo filmu i bez toga čitljivo razaznati da je posrijedi crtica smještena na nogometno igralište kojom se, vatrometom stilizacija, nastoji, vrlo uspješno, predočiti i prenijeti uzbuđenje i napetost okršajnog nadmetanja, dočarati vještina, spremnost i usredotočenost igrača, s naglaskom na izvođenje kaznenog udarca jedanaesterca. Vulkanski dinamičnim erupcijama Jevremovićevih hitrogibljivih asocijacija, crteža i slika, čija obličja neprestano nastojimo sustići, protrčat će, ne varamo li se, pantera iz Pantere, zasvjetlacat će i pokoji drugi stvor, slika, motiv iz nekog od prethodnih djela. Čio animirani brzomet uparen s pobudnom glazbom Luke Šulića, potkrepljen dokumentarnim, arhivskim navijačkim kliktanjem, bodrenjem i orenjem te isječcima afektivnih afana inozemnih i tuzemnih sportskih komentatora (uključujući legendarno „Ma je li to moguće, ljudi moji!?“ Mladena Delića), uz prikladno preciznu montažu Ive Kraljević i zvučno oblikovanje Filipa Vidovića, zanijet će i gledatelja kojemu najvažnija sporedna stvar na svijetu nije ni osobito važna ni osobito mila.
Gotovo sve Jevremovićeve filmove moguće je slobodno, strujanjem, pogledati na Internetu, ponajprije na njegovom YouTube kanalu Vuk Jevremović, doduše, u razmjerno niskim rezolucijama 360 p i 480 p), ponešto na Vimeu, a Monte Adrion, u visokoj rezoluciji, na platformi Croatian.film.
