Los Conductos (2020) dugometražni je prvijenac Camila Restrepa, kolumbijskog autora otprije poznatog po kratkim filmovima u kojima posljednjih desetak godina vrlo efektno kombinira vizualnu sugestivnost s asocijativnom narativnošću i političkim komentarom. Premijeru je film imao na prošlogodišnjem Berlinaleu, osvojivši nagradu za redateljski debi u natjecanju Encounters.
Snimljen je na 16mm traci i u 4:3 formatu te već tim izborom djeluje pomalo nestvarno arhaično, ali istovremeno kao i bit stvarnosti koju prezentira. Djelomično je inspiriran pjesmom Gonzala Aranga “Elegija osveti” (pojavljuje se na kraju filma) kojom se proriče revolucija ako država nastavi žrtvovati svoje ljude. Kao svojevrsna avangarda te nadolazeće revolucije postavljen je ovisnik Pinky, glavni lik filma kojeg od početne scene progoni ubojstvo (ili samoubojstvo – sugestija je dvosmislena) koje je počinio. On tumara ulicama, tunelima, napuštenim skladištima, šoping centrima i smetlištima mračne prijestolnice narko-kartela, grada Medellína, razlažući nam kratku prošlost koja je prethodila tom činu. Opravdavajući svoj čin, poput modernog stranca, Pinky se nalazi van poroznih granica građanskog morala, šuljajući se poput sjene svijeta u kojem se kreće.
U prikazivanju njegove potrage za svrhom, efektno djeluje “sirovost” slike kroz upotrebu gotovo isključivo prirodnog svjetla, pogotovo u početnim scenama dominantnog mraka i koreografirane igre snopovima svjetla. Fernando Úsaga Higuíta iznimno uvjerljivo utjelovljuje ovog antijunaka u svom krhkom tijelu, s velikom glavom lavovske grive i brade, te prodornim pogledom kojim nas svako malo mjeri kroz opnu ekrana. U tom, isprva egzistencijalističkom, pogledu gdje su svijet drugi, rađa se fašistička čežnja. “Pridružio sam se grupi jer sam bio osamljen… povezivao nas je osjećaj gubitka na svijetu”, ispovijedat će nam se, u trenucima i s direktnim govorom koji preuzima od dominirajućeg voice over-a te gledajući u kameru. Kroz mržnju prema svijetu koji ga odbacuje, Pinky počinje raditi u sekti predvođenoj Ocem (“zbroj svih naših mržnji Otac je pretvorio u Ljubav među nama… za kojom su čeznuli”), kolektivu koji zapravo služi ilegalnoj proizvodnji kopija odjeće poznatih marki.
Kroz asocijativne poveznice montažno se stvara “školski” manifest fašizma kojim se nudi spas odbačenima: od Pinkyjevog monologa o iluziji posebnosti, preko scene vojnog marša, do realnosti radne eksploatacije. Članovi kolektiva su “pravi vjernici u Boga, spremni vjerovati u bilo što” i žrtvovati se za zajedničko tijelo i Oca. Zauzvrat, njima “odabranima” je svijet na raspolaganju da ga, pod egidom pravednosti, oblikuju nasiljem. Nakon neobičnog obrata, kad Pinky slučajno vidi Oca koji radi kao klaun u šoping centru, on shvati da je cijena kolektiva gubitak čovječnosti. Slijedi fantazmagoričan “pad” u parabolu o ocu i sinovima i rupama u sistemu političke korupcije, te dodatnu parabolu unutar parabole o mladiću i vragu, pa Pinky dolazi do “preporoda” povratkom u “rajsku” džunglu: čak se i doslovno presvlači u bijelo odijelo kako bi krenuo prema završnom činu ubojstva.
Los conductos zahvaljujući autorovom inzistiranju na alegoričnosti kao principu stvaranja djeluje kao mitska priča i snažna vizualna poema o samoći i nasilju. Pritom je očita igra narativne iluzije koja se lijepi na snimke (ne)fikcionalizirane stvarnosti. Restrepo je nedvojbeno izvrstan vizualni pripovjedač s rijetkim smislom za uvjerljivu filmsku alegoriju: prezentirajući nam kafkijanski sustav kanala (španj. los conductos) svijeta kroz subjektivnu svijest bradatog džankija koji jako voli svoj pištolj (“njegov život”), autor nam proriče budućnost u kojoj su kriminalci spasitelji svijeta korumpiranog do srži.
******************************
Pusta zemlja (Dashte khamoush, Ahmad Bahrami, 2020) pobjednik je igrane konkurencije SFF-a na koji je došao i kao apsolutni laureat s tri nagrade u sekciji Orizzonti filmskog festivala u Veneciji. To je film koji djeluje istovremeno začudno i naturalistički, od početne scene u kojoj čovjek na zaprežnim kolima dovozi velike komade leda u izolirano mjesto koje izgleda kao iskopano iz pustinje. Radi se o manufakturnoj tvornici opeka te, kroz posljednje dane nama dobro poznate tranzicijske priče o propasti tvornice, promatramo ostatke radne svakodnevice premrežene dubokim osobnim previranjima koja se, s obzirom da ljudi žive i rade na istom malom prostoru, spremaju uzavrijeti s iznenadnim ukinućem njihovih životnih rutina. To je tvornica intriga s tri različite etničke grupe, a vlasnik iskorištava privatne razmirice svojih radnika kako bi ih “očinskim” savjetima i obećanjima podijelio i prevario za plaće.
Pusta zemlja je formalno i vizualno impresivan film i, kao što je spomenuto, djeluje naturalistički, no mizanscenski i koreografski je stiliziran, ponegdje do čistog simbolizma. Upravo je ta forma izlaganja najzanimljivija: filmom snimljenim u crno-bijeloj fotografiji uz duge kadrove dominiraju i spore vožnje i pravocrtni pokreti kamere s lijeva na desno i obrnuto – slika “ne mari” mora li putovati kroz zidove jer dobro zna gdje joj je cilj. Gledišta likova predstavljaju se kroz trostruko ponavljanje ili rimovanje scena, a kako bi se očitovale i dvije suprotne interesne strane – one radnika i vlasnika. Scena govora šefa ponavlja se iz različitih kutova i svaki put produžuje, a razgovori u šefovom uredu ili obiteljski ručkovi formalno se rimuju s različitim akterima, da bi završili simboličkim pokrivanjem bijelom plahtom jednog od likova preko cijelog tijela. U scenama ručka jedino žene u obitelji (ili dijete u slučaju samohrane majke) otvoreno iznose stvarnost odnosa, dok se muškarci šutke nadaju praznim šefovim obećanjima.
Svi znaju sve, ali ipak prebacuju odgovornost i trpe: radnicima su laži jasne, ali jedino s njima mogu podnijeti beznađe. Uzaludan posao i mršave nade, bezizlazna pasivnost i trpljenje nepravde, čini se, rezultiraju živim mrtvacima pod bijelim plahtama. I završnim činom glavnog lika Lotfollaha autor nam potvrđuje to svoje viđenje: nema nade za one koji trpe. Na kraju se sami zatrpaju.