-
Plakat: PETNAESTO GLEDALIŠTE KINOKLUBA ZAGREB Gledalište Kinokluba Zagreb održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 19. do 21. svibnja 2022. Posrijedi je priredba na kojoj se prikazuju svi filmovi snimljeni, tj. dovršeni, pod okriljem KKZ-a u otprilike godinu dana od prethodnog Gledališta, a na ovom ih je izdanju bilo sedamdesetsedam. Osim što u njemu djeluju i stvaraju iskusniji autori, KKZ kroz nizove radionica i škola tijekom godine ponajviše potiče mlade ili nove zainteresiranike da okušaju svoje mogućnosti i sposobnosti slikopisnog izražavanja. Pritom je razmjerno uočljivo da mentori ne nastoje snage novaka prilagoditi i uokviriti kakvim čvrstim pravilima i odredbama, već ponajprije podržati svježinu i individualizam, kamo god stremili, pruživši im potporu i savjete iskusnijih u tehničko-stručnoj izvedbi. („Svaka ideja je dobra, ako se dobro izvede,“ rekao je nekoć neki kinematografski bard, ako se ne varam, Claude Chabrol.) Utoliko je podrazumijevano da Gledalište nema selekciju, nego da na njemu ravnopravno sudjeluju baš svi.
Nagrade se dodjeljuju. Veliki žiri ove su godine činili filmaši Mateja Zidarić (prošlogodišnja dobitnica glavne nagrade, za kratke eksperimentalne Plejade), David Gašo i Igor Jelinović, a žiri kritike Nora Čulić Matošić, Tajana Kosor i Marija Krstanović. Grand Prix Maksimilijan Paspa veliki je žiri dodijelio kratkom eksperimentalnom filmu Mjesta koja ne postoje (8 min, 2022.) Josipe Henizelman. Posrijedi je, možemo reći, djelo staroga kova toga roda. Ostvarenje slikovnosti i ugođaja u odmjerenom tempu biba lijepim, skladnim pokretnim i nepokretnim-jedvapokretnim slikama čiji sadržaj ne prepoznajemo sa sigurnošću, no doimaju se snimkama prirode ili (digitalno?) prerađenim snimkama prirode ojačanoga kolorita – sniježnih ili peludnih pahulja (ili vodenih mjehurića), mora, rijeka, obala, neba, sunca… Upareni sa zvucima prirode – cvrkutom, šumom vode, hukom vjetra, brujanjem kakve silnije pojave… – vjerojatno će i navesti da ostanemo u tom području zamišljaja, mogućeg odgonetavanja, možda čak i da učitamo kakvo ekološko upozorenje, budući da se početna smirenost s eventualnom pritajenom prijetnjom (osim što daje život i obilje, priroda je i čovjekov najveći prirodni neprijatelj, zar ne?) pretkraj oblikuje u intenzivnije, ritmički i zvučno naglašenije oslobođenje razorne snage. Ili se valja, kao u glazbi, tek prepustiti apstraktnom suglasju tvorbenih čimbenika? Kao i mnogi (ne samo) eksperimentalni filmovi – svojevrstan Rorschachov test.
Eksperimentalno je svrstan i dobitnik nagrade žirija kritike, usvajački posve čitak i jasan Dragi Filipe (7 min, 2022) Filipa Zadra. U slici se bez žurbe nižu statični, gotovo foto-kadrovi dvorišnoga pročelja (začelja?) stare stambene zgrade te interijera stana u kojem se, osim jednom prilikom, ne vide ljudi, no očiti su znakovi stanovanja – namješten dvostruki krevet, uključen televizor, u perilici se vrti rublje, upaljeno je svjetlo, na ekranu računala slika… Zvuk ostavlja dojam dijegetski zatečenoga, radnja se iznosi titlovima ispisanima u dnu slike, replikom digitalne poruke e-mailom, WhatsAppom… Posrijedi je pismo oca sinu, u kojem iznosi svoj stav o tomu što se potomak iselio iz roditeljskog doma da bi živio s djevojkom s kojom se nije vjenčao. Ocu „modernost“ izvanbračne zajednice nije po volji, a usput, brižno, daje životne savjete i upute koje drži važnima te predlaže model daljnjeg održavanja obiteljskog kontakta. S ljubavlju, no i sa sigurnošću u točnost svoga mnijenja, po tradicionalnom poimanju ispravnosti već samom činjenicom roditeljstva, jer roditelj uvijek zna bolje, odnosno baš kako jest i baš kako treba. Međugeneracijski nesklad ideologija i svjetonazora je velik. Zadro izlaže jednostavno, pregledno, gotovo distancirano, bez autorskog komentara, dajući gledatelju na volju da sam, ako će, prosudi ovako ili onako, da se privoli ocu ili sinu, da se začudi modernosti ili opstanku tradicionalno konzervativnoga u 21. st. Komunikacijski pristup Dragog Filipa nije konvencionalan pa mu utoliko odgovara određenje eksperimentalnog roda, no time je priskrbljena i dodatna mjerica očuđenja. Da je označen kao dokumentarni, bez zadrške bismo povjerovali da su pismo i stan posve autentični. Ovako smo ponukani zapitati se je li pismo izmišljeno, fiktivno, a stan scenografski izabran objekt. Što bi onda, zar ne, bio – igrani film. Zbrci takvoga spekulativnoga preglavljivanja pridonosi i to što je pismo naslovljeno baš „Filipu“, kako se zove i autor filma, a ne mladiću nekog drugog imena. I takvim pojedinostima Zadro je vješto, nadahnuto uslojio cjelinu. Slično zanosi i jedini pokretni kadar, posljednji u filmu, polagani švenk praznim stanom koji završava iznenada, bez primjetna razloga. Nerazumijevanje se nastavlja i u sljedećim koljenima? „Minimalističkim postupcima i nepretencioznim diskursom uspijeva dosegnuti univerzalnost čitave generacijske perspektive: otkrivajući niz svjetonazora ukorijenjenih u tradiciju jedne obitelji, on suptilno ocrtava mikrostrukturu šireg društva“, odlično je obrazložio žiri.
Posebnim su priznanjima izdvojeni: eksperimentalni Ptice su gladne (11 min, 2022) Nine Matusine, razmjerno srodan pobjedničkim Mjestima koja ne postoje; duhovite, nježne, i vedre i tužne animirano-eksperimentalne Roze priče (10 min, 2021) Ivane Ognjanovac i Mare Šuljak tematiziraju žensko pitanje i naslijeđene obrasce ophođenja; dokumentarni Turčini (10 min, 2021) Tibora Đurđeva dirljivo, bez melodramatiziranja, portretiraju nemoć treće dobi; dokumentarno-eksperimentalni Sam’ se sekiramo (2 min, 2021) Nikole Kašića tihim crnohumorom skicira podstanarske strahove. Među njima, neka se ne zamjeri, izdvajamo igrani, crno-bijeli, bez riječi, Lažni osmijeh (6 min, 2020) Lili Pešušić, crticu o djevojčici koja se ne osjeća voljenom. Ne zato što bi taj film bio bolji od ostalih, nego zato što ga potpisuje desetogodišnjakinja koja je njime iskazala visoku zrelost filmaškog mišljenja i izraza.
