Za početak, komadić trivije koje možda do sada i nismo bili svjesni, a može dobro doći i sastavljačima pitanja i natjecateljima na amaterskim kvizovima. Jeste li znali da je prvi poljubac između dva muškarca zabilježen na filmu bio onaj u uratku Čiča-Ilije Stanojevića, Život i delo besmrtnog vožda Karađorđa iz 1911. godine? Kontekst je, naravno, bio drugačiji nego što bismo to danas pomislili, to je bio običaj koji nije imao “queer” konotacije i čak se mogao povezati s muževnošću, budući da su ga prakticirali vojnici. Više od stoljeća kasnije u (nanovo) samostalnoj Srbiji, glumci dobivaju prijetnje i tabloidne prozivke ako igraju “queer” muškarce koji se na traci poljube s drugim muškarcem.
Pervertirana retradicionalizacija i spoj religioznog i nacionalnog nauštrb folklornog nisu tema ove filmske kritike, ali su svakako poslužile kao “neprijatelj” u motivaciji Dragana Jovićevića za njegov uradak Topli film, koji je zapravo vodič kroz povijest “queer”- reprezentacije u srpskom i jugoslavenskom filmu u ovih sto i nešto godina. Film je svjetsku premijeru imao u Citizen Queer sekciji Solunskog dokumentarnog festivala, a nacionalnu kao film otvorenja festivala Beldocs, gdje smo ga i pogledali.
Prije nego Jovićević krene u linearno izlaganje povijesti, on uspostavlja igrano-dokumentarni meta-filmski okvir, birajući glumce Đorđa Galića i Đorđa Miškinu za uloge istraživača te zaboravljene i namjerno zanemarene povijesti. Dvojica glumaca tako istražuju, razgovaraju sa sugovornicima, od sarajevskog filmskog povjesničara Nebojše Jovanovića, preko neformalnih edukatora kao što su Nenad Bekvalac i Aleksandar Radivojević (serijal tribina i nekadašnja filmska emisija Šok Koridor, također su svaki za sebe doprinijeli stvaranju kratkotrajnog vala srpskog ekstremnog filma krajem prvog desetljeća XXI. stoljeća), pa do filmaša različitih generacija kao što su Milan Jelić (glumac specijaliziran za “queer”-likove u filmovima Crnog talasa kasnije je postao redatelj “lakih”komedija, umro je prošle godine, prije premijere filma), Želimir Žilnik, Srđan Dragojević, Mladen Đorđević i Stevan Filipović. Između edukativnih, enciklopedijskih pasaža koje nas vode kroz povijest, vidimo glumce kako pripremaju uloge uprizorujući scene iz filmova o kojima su “saznali”, a njihova dinamika, prigodno i pomalo providno napisana, jedini je slabiji dio filma, ali je i neophodan za relaksaciju da Topli film ne bi prerastao u seriju predavanja.
Sirovi povijesni podaci bi možda bili zanimljivi samo najtvrđim interesentima, ali ih Jovićević i njegovi suradnici i sugovornici postavljaju u kontekst baveći se prije svega promjenama u reprezentaciji. Izvorna konotacija je striktno folklorna, a prve negativne, u smislu manje ili veće devijacije prema delinkvenciji, javljaju se tek dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Između toga su smješteni nespretni i često nevoljno komični “queer”-momenti u filmovima iz godina ranog poraća, nastali iz nevještosti autora koji su, na tragu socijalističkog realizma, pokušavali izbjegavati prikaze nježnosti među likovima različitih spolova. Slijede godine jugoslavenskog modernizma tijekom kojih se uspostavljaju prvi negativni stereotipi o feminiziranim muškarcima i muškobanjastim ženama, te Crnog talasa u kojima je “queer”-ugao tek jedan od mnogih na margini koja služi kao milje koji se portretira, te se stoga koristi i kao sredstvo provokacije publike i cenzorskih organa. U doba “relaksacije” 70-ih i 80-ih, na prizemnim klišejima grade se populističke komedije poput Ćao, inspektore (Zoran Čalić, 1985), ili se istospolno usmjereni krugovi predstavljaju kao sastavni dio urbane “faune”.
Preko filma Dupe od mramora (Želimir Žilnik, 1995) u čijem su središtu transrodne prostitutke u Beogradu kaotičnih 90-ih godina prošlog stoljeća i u kojem se problematizira nasilje kojem je izložena gay-zajednica, dolazimo i do reprezentacije “queer”-likova u suvremenom srpskom filmu. Imajući u vidu filmove kao što su Parada Srđana Dragojevića, Srpski film Srđana Spasojevića, Šišanje i Pored mene Stevana Filipovića, dokumentarac Made in Serbia i igrani film Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića, te seriju Južni vetar Miloša Avramovića, shvaćamo koliko je gay-populacija stalno na meti konzervativnih snaga u srpskom društvu kojim upravljaju službe, crkva i politika, dok su navijači, huligani i ini batinaši njihova udarna pesnica. Ovaj kronološki posljednji dio filma uparen je i s ukratko ispričanom novijom poviješću pokreta za prava LGBTQ+ osoba u Srbiji, od prvog pokušaja Pridea koji je završio krvavo, do današnjih koji protječu uglavnom bez nasilja.
Osim u dodavanju narativnog (igranog, meta-filmskog ili čak lažno-dokumentarnog) okvira, što možemo tumačiti i kao posvetu “crnotalasovcima” i naročito Žilniku (Dupe od mramora je u svojoj osnovi dokumentarac baziran na iskustvima Vjerana Miladinovića Merlinke), Jovićevićev stil uglavnom je neprimjetan. Odabrani inserti iz postojećih filmova (moglo bi se debatirati je li bilo mjesta i za još neke druge) smjenjuju se s intervjuima sa sugovornicima u za njih “prirodnom” okruženju, te s igranim pasažama s dvoje glumaca “na zadatku” u prilično glatkoj montaži Nataše Pavlović, ujedno i producentice filma.
Na koncu, Topli film služi kao vrlo informativni vodič kroz zaboravljenu i skrajnutu povijest jednog aspekta u srpskoj i jugoslavenskoj kinematografiji, ali i kao neka vrsta ogledala uperenog prema gledateljima koji bivaju suočeni s vlastitim neznanjem, predrasudama ili makar zaboravom. Ali, važnije od toga, film uspijeva ostati vjeran svom naslovu i odašiljati nešto radosti i topline, te stoga biti i doista zabavan.
