Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – prvonagrađeni: Teletext i 48,87 eura

Gledalište Kiknokluba Zagreb
Gledalište Kiknokluba Zagreb

U zagrebačkoj Kinoteci od 29. je svibnja do 1. lipnja, uz slobodan ulaz, održano 17. Gledalište Kinokluba Zagreb, predstavljanje svih filmova snimljenih u KKZ tijekom godine dana, od prošloga Gledališta. Pedeset i pet novih filmova KKZ-a prikazano je u sedam projekcija (plus završna osma, s nagrađenima), a održana su i dva tzv. gostujuća programa, s radovima, novijim i starijim, srodnih filmskih klubova – Kino kluba Split i zagrebačkog Blank_filmskog inkubatora. Sve uz slobodan ulaz. Najviše filmova, njih dvadeset, označeno je dominantno eksperimentalnima, zatim je šesnaest bilo dokumentarnih, jedanaest igranih, pet namjenskih (glazbeni spotovi) i tri animirana. No valja napomenuti da su u brojnim, ako ne i u većini slučajeva autori miješali, spajali, prožimali rodove te da je slobodni eksperimentalni duh stvaralaštva općenito prevladavao.

Veliki žiri (Anita Čeko, Dina Pokrajac, Iva Rosandić) glavnu je nagradu Maksimilijan Paspa dodijelio animiranom Teletextu (3 min, KKZ, 2023) Nele Gluhak te tri posebna priznanja svake članice žirija – Anita Čeko izdvojila je animirano-eksperimentalni Žena kuća (9 min, KKZ, 2024) Ivane Ognjanovac, Dina Pokrajac igrano-eksperimentalni Dobrodošao galebe (7 min, KKZ, 2024) Amande Prenkaj, a Iva Rosandić dokumentarni Oda (17 min, KKZ/Medeja Media, 2024) Mie Maros Živković. Žiri kritike (polaznici Radionice filmske kritike i analize u KKZ-u – Karlo Grbić, Goran Miličević, Maja Predrijevac, Ivana Završki) nagradio je eksperimentalno-animirano-dokumentarni 48,87 eura (5 min, KKZ, 2024) Franka Dujmića, a posebna su priznanja dodijelili dokumentarnim filmovima Škola 1. dio: Milenijalac i X-ica (31 min, samostalna produkcija/KKZ, 2024) Bartula Marušića i Tu si negdje (26 min, KKZ, 2024) Sebastijana Borovčaka.

Nela Gluhak
Nela Gluhak

Minimalistički Teletext Nele Gluhak – sa slikovnim imaginarijem temeljenim na teletekstu, što će reći s pisanim riječima kao prvim komunikacijskim sredstvom – odiše duhom gotovo usputne igre. Recimo, od one vrste kad čovjek u dokolici ili dok nešto čeka, poluautomatski crtka po rubu papira, naprosto krateći vrijeme, pa katkad, ni ne znajući sljedeći potez, iscrta kakvu zgodnu šaru, mrežu, motiv, figuru. Tomu dojmu u Teletextu doprinose plošnost slike, četvrtasta grubost krupnopikselastih kontura, trzav pokret i jednostavnost motiva, kao i uvođenje grešaka, osobito primjetnih u zvuku – veseli računalni glas na samom početku naprasno je prekinut, kao da se potkrao mimo autoričine volje, a gotovo sav film proteći će posve gluho, čak i bez zvuka tišine, što ostavlja snažan pečat nedovršenosti, posla napuštenoga prije no što je obavljen, zadatka koji nije bio ni zamišljen da se izvede do kraja. Taj poćut neobveznosti, međutim, jednaka je vrlina filma kao i sve u njemu što se pokazuje itekako pomno domišljenim. Možda samo tako, s lakoćom, u valu nadahnuća, možda uz dugotrajno studiozno promišljanje, iskušavanje i preslagivanje, ali vrsno gradirano, u izvanredno pogođenom ritmu koji se čini šepavo usporenim, a zapravo je hitriji nego što ga usvajamo te tek po svršetku cjeline povezujemo konce i shvaćamo kamo su nas, naizgled tek se zezajući, usput šarajući, vodili i što nam priopćuju ta ruka i misao, iako su znakovi gusto sijani od početka. Mnogom će se gledatelju, pretpostavljamo, teletekstna likovnost učiniti naftalinski zastarjelom, no kako saznajemo od autorice, unatoč tomu što se taj stil većinom povezuje sa starim video igrama, pixel art (ovdje ostvaren programom Aseprite) itekako je aktualan i popularan, pogotovo u indie igrama. No u filmskom ga svijetu doista ne viđamo često. Nela Gluhak na Gledalištu je sudjelovala s još jednom pixel art animacijom, všmš (2 min, KKZ, 2024), još jednostavnijom crticom tihe duhovitosti koja, usprkos tvrdim ravnim linijama, isključivo okomicama i vodoravnicama, te nezagladivim kutovima krupnih piksela, ljupko dočarava tipični mačji karakter gipkoga i mekoga četveronošca smještenoga na perilici rublja, odnosno vešmašini (všmš).

48,87 eura Franka Dujmića brzometan je, razmjerno agresivan, ali ne i neugodan kolaž slike, sačinjene od starih crno-bijelih fotografija ovdašnjih ljudi, iz kućnih, obiteljskih albuma, uz ponešto animiranih umetaka, i dinamične, poprilično rudimentarne glazbe suvremenog američkog rock-noise-eksperimentalnog dvojca Drums Like Machine Guns. Dijelom filma pridružuje im se izvanprizorni ženski glas koji, čini se, čita bilješke i poruke zapisane na poleđinama rečenih fotografija, isprva čitko i razgovijetno, poslije u pomalo kaotičnim višestrukim zvučnim preklapanjima i istršcima. 48,87 eura posve zaokruženo pulsira već kao intenzivan audiovizualni artefakt. Sadržaj i tekstura fotografija – snimljenih 1930-ih-1950-ih, koliko shvaćamo po izgovorenim i vidljivo zapisanim nadnevcima – sami po sebi neizbježno dodaje snažnu notu nekovrsne nostalgije, odnosno osjećaja prolaznosti, snatrenja o životu, što je potkrijepljeno i čitanim izvacima (npr.: „Uspomene su jedino što čovjek postaje od prolaznosti života.“), a neobičan izbor glazbe, nimalo sentimentalne, ni stilski, ni prostorno, ni vremenski pripadne onomu što prikazuju slike, boji ostvarenje mjerom ironijskog humora. Nenametljivo višekratno vraćanje fotografiji muškarca koji, kao iznuren, zabrinut, potuljen, pognute glave, sjedi na stubama na otvorenom, pod masivnim zidom, umjereno, ovlašno, možda tek kao skicu mogućnosti, naznačuje određenu personalizaciju doživljaja. Kad se potkraj filma na fotografijama počnu pojavljivati naljepnice s cijenama, a na ekranu, velikim slovima, riječi „KUPI/PRODAJ/RASPRODAJA“, što će biti podvučeno odjavnim tekstom: „Sjećanja korištena u filmu kupljena su na tržištu rabljene robe u razdoblju od srpnja do prosinca 2023“ (tu se odgoneta i naslov), cjelina zahvaća i u svojevrsnu kritiku ili barem opservaciju o potrošačkom društvu. I time se, koincidentno ili duhom sadašnjice, donekle veže s Teletextom u kojemu se razmišlja o bijegu od stila života uokvirenog telećim buljenjem u šarena vrata televizora/dalekovidnice, slatkorječivim reklamerstvom i potrošaštvom i u kojem ćemo, među inima, pročitati i ovu rečenicu: „Ne zaboravite kupovati stvari.“ Dodajmo još kako je u sinopsisu 48,87 eura, slikopisa izrađenog iz tuđih, starijih materijala, što se inače određuje kao djelo podžanra ili podvrste found footagea, odnosno pronađenog materijala, zapisano kako je ovdje riječ o bought footageu, tj. djelu izrađenom iz kupljenog materijala. Izgubljeno-nađeno-prodano-kupljeno.

P. S. Pročitavši objavljeni tekst, autorica Teletexta Nela Gluhak poslala je pojašnjenje: „Voljela bih samo spomenuti da film, osim kratkog zvuka na početku, ima zvuka, međutim taj zvuk limitiran je fiziologijom uha. Naime, stari CRT televizori, koje obično i povezujemo s vremenom kada je teletekst bio popularan, proizvodili su visokofrekventni zvuk (između 15 625 Hz i 15 750 Hz) koji je mnogim ljudima nečujan. Najbolje ga čuju zapravo djeca. Tako da zvuka u filmu tehnički ima, samo je pitanje kada ću ga i ja prestati moći čuti. Namjeravam da mi ovaj film služi kao test svakih par godina, jer me baš zanima u kojem trenutku će te frekvencije i meni biti u potpunosti nečujne.“ Hvala.

Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave