17. Subversive Festival održava se u Zagrebu od 20. svibnja do 8. lipnja 2024., pod egidom „Živjeti bez kapitalizma“, a njegov filmski program, Subversive Film Festival odvio se od 20. do 26. svibnja u Kinoteci i u Dokukinu KIC, uz pretprogram u Muzeju suvremene umjetnosti (16. – 18. 5.). Žiri (Paola Gosalvez, Ejla Kovačević, Tom Waibel) je nagradom Divlji sanjar Dragan Rubeša/Wild Dreamer Dragan Rubeša olovorio srpsko-grčko-bugarsko-crnogorsko-hrvatski film Radnička klasa ide u pakao (2023) Mladena Đorđevića u igranoj konkurenciji i američko-britansko-japanski film Crna kutija: Dnevnici (Black Box Diaries, 2024) Shiori Ito u dokumentarnoj konkurenciji. Posebnim priznanjima izdvojeni su mađarsko-slovački igrani Sve jasno (Magyarázat mindenre, 2023) Gábora Reisza te dva dokumentarna – slovačko-češke Bilješke iz eremocena (Poznámky z Eremocénu, 2023) Viere Čákanjove i austrijski Favoriten (2024) Ruth Beckermann.
Povlašteni termin zatvaranja natjecateljskog programa filmskog festivala dodijeljen je ovdje nenagrađenom, ali itekako uzbudljivom belgijskom dvoipolsatnom dokumentarno-eksperimentalnom Soundtracku za državni udar redatelja i scenarista Johana Grimonpreza, uz razgovor s autorom koji je gostovao na SFF-u. Film je svjetski premijerno prikazan na Filmskom festivalu Sundance, gdje je nagrađen posebnom nagradom žirija za umjetničku inovaciju, a poslije je, uz ostalo, nagrađen Grand Prixom na Međunarodnom filmskom festivalu u Sofiji i nagradom publike na Festivalu dokumentarnog filma u Solunu.
Soundtrack za državni udar usredotočen je na razdoblje stjecanja neovisnosti Konga 1959. -1961., dotad Belgijskog Konga, pod kolonijalnom upravom Belgije od 1908., a prethodno, od 1885., belgijskog kralja Leopolda II., čije je Kongo bio privatno vlasništvo. Središnji lik je Patrice Lumumba (1925-1961), prvi i jedini demokratski izabran predsjednik vlade Demokratske Republike Kongo, žarišna točka pripovijedanja njegovo je ubojstvo u organizaciji međunarodnih sila moći, a glavne su teme političke igre, dvoličnost, smicalice, namještaljke, zakulisne lukavštine, prikrivene veze, nevidljive mreže velikih i jakih organizacija i pojedinaca, uglavnom bjeloputih zapadnjaka, kojima je prvi cilj nemilice eksploatirati narode slabije od sebe, u ovom slučaju Afrikance. Svoj upliv prikazuju kao zalaganje za boljitak i civiliziranje manje razvijenih, a zapravo mare jedino za profit, pri čemu su politički sustav i njegove institucije – ovdje su izdvojeni Ujedinjeni narodi, ali i MoMA, Muzej moderne umjetnosti – tek paravan, odnosno sredstvo kojim industrijalci i trgovci zakonski dolaze do izvora vrtoglave zarade. Iznimno bogat traženim i dragocjenim rudama, Kongo od toga nikad nije imao koristi, samo štete – otkako je onamo došao bijelac, stanovništvo je potlačeno i eksploatirano. Riječima Kwamea Nkrumaha, ondašnjeg premijera Gane, zabilježenima u ovomu filmu: „Afrika nije siromašna. Siromašni su Afrikanci.“
Premda se predano, intenzivno, ozbiljno bavi neveselim, potresnim, tragičnim stanjem stvari, ostavljajući gorak okus realpesimizma, Soundtrack za državni udar vibrira iskričavom živošću, u brzometnom ritmu čiji intenzitet ne popušta niti se zamara punih dva i pol sata trajanja cjeline, neprestano izazivajući i nukajući gledatelja da aktivno povezuje raznolike komadiće mozaika, kratke istrške i asocijacije, slikovne i zvučne, što se često čine međusobno slabo povezanima, nerijetko i iskonstruirano spojenima ili sukobljenima, no vazda zanimljivima, intrigantnima, poticajnima, kako zasebno, tako i u manjim i većim sklopovima. Okupljanjem sastavnica što naizgled nisu pripadne jedna drugoj, Grimonprez stvara nova, smislena značenja, a istovremeno filmskim postupkom demonstrira moduse djelovanja skrivenih operacija o kojima govori, odnosno ukazuje na to da se iza oku vidljivog, očitog, kriju tajne niti koje mahom nismo naučili prepoznavati.
Ritam, ton i audiovizualna tekstura filma jasno su određeni na samom početku, već u prvoj minuti, prvim kadrovima, crno-bijelim arhivskim snimkama nadahnutog bubnjanja bubnjarske ikone Maxa Roacha, višekratno presijecanima crnim ekranom s tekstom, ispisanim velikim bijelim slovima, što se pojavljuje u ritmovima Roachova udaranja razigranoga pulsa koji se sad širi, sad skuplja, sad leti, sad ponire, sad krene, sad zastane, sad zagrmi, sad utihne, sad zaleprša, sad zaore, sad gura, sad vuče… uz suigru s dramatičnim vokalom pjevačice Abbey Lincoln koja snažnim glasom, s mjericom zagonetnoga, pjeva bez riječi. Posrijedi je društveno-politički angažirana skladba avangardnog jazza „We Insist! Max Roach’s – Freedom Now Suite“ (1960), uvelike posvećena borbi afričkih zemalja za neovisnost od europskih kolonijalista, a spomenuti pisani tekstovi izvaci su iz knjige Srce žene (The Heart of the Woman, 1981) Maye Angelou vezani uz pothvat koji su ona, Abbey Lincoln, Rosa Guy i druge pripadnice Kulturne udruge žena afričkog naslijeđa (The Cultural Association of Women of African Heritage) organizirale u Dvorani opće skupštine Ujedinjenih naroda 15. veljače 1961., prosvjedujući protiv političkog ubojstva Patricea Lumumbe, 17. siječnja 1961., a o čemu je javnost obaviještena tek 13. veljače. U sljedećim minutama, munjevito će, u kratkim crticama, u film ući džezisti Louis Armstrong, Duke Ellington, Dizzy Gillespie, promotor jazza Willis Conover, političari Dwight Eisenhower, Nikita Hruščov, Malcolm X, Patrice Lumumba, Andrée Blouin, Jawaharlal Nehru, Fidel Castro, Gamal Abdel Nasser, Kwame Nkrumah, Sukarno, Mao Zedong, vojni plaćenik Bruce Bartlett… od kojih će se neki tijekom filma profilirati kao istaknutiji likovi, a sve će se isprva doimati nemalo kakofoničnim i kaotičnim, dobacanim hrpimice, u razmjerno nepreglednom, poteško razaznatljivom i pratljivom redu i poretku. Kao u kakvoj avangardnoj skladbi slobodnog, free jazza, zapljusnuti smo nezaustavljivom bujicom sinkopiranih, kontrapunktnih, disharmoničnih i harmoničnih podražaja i informacija – slikovnih, pisanih, govorenih, zvukovnih i glazbenih – u silovitoj montaži Rika Chaubeta, uz upečatljivo oblikovanje zvuka Ranka Paunovića. Grimonprez prema gledatelju nastupa iznadprosječno zahtjevno i s mnogo vjere u njegove mogućnosti te onomu tko uloži malo više strpljenja i napora u usvajanje njegova istraživanja organiziranog meteža nudi uistinu izvanserijsko iskustvo.
Gotovo u cijelosti sastavljen od arhivskih materijala, unizanih gusto i bogato, uvijek uz onovremenu jazz glazbu afroameričkih velikana žanra (i pokojeg afričkog pop sastava), Soundtrack za državni udar nemilu će povijesnu epizodu iznijeti s osobitim zanosom i uvjerenjem, sadržajnim i formalnim, vazda potkrijepljen vjerodostojnim dokumentima i navodima, uključujući i strogo povjerljive spise tajnih službi, no sa sviješću, a i s implicitnom porukom da povijest ispisuju i na svoj je mlin navode oni koji se toga late. Pa tako i sam Grimonprez koji ovdje o Lumumbi i kongoanskom stjecanju neovisnosti govori onako kako se njemu čini najbližim zbilji. Pri čemu ne tvrdi da je bilo točno tako, već da je riječ o njegovu soundtracku kolopletu složenih, moguće i neodgonetljivih događaja.
