Jubilarni, svečarski 20. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma održan je u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema od 14. do 21. travnja. Obljetnički prigodno spomenimo da je tijekom dvadeset godina na ZagrebDoxu prikazano više od 2.800 filmova, da ga je u tom razdoblju pohodilo više 350.000 gledatelja te da je ugostio više od 6.500 gostiju. ZagrebDox je također postao jedini hrvatski festival čiji se pobjednik, od 2022., izravno kvalificira za Europsku filmsku nagradu.
U natjecateljskim i nenatjecateljskim programima 20. ZagrebDoxa prikazana su stoidva filma, naravno ponajprije dokumentarna, no ne nedvojbeno i isključivo – zamjetan ih se broj prožimao s eksperimentalnim rodom (poneki toliko da bi bez zadrške mogli biti prikazani i na kakvom festivalu eksperimentalnog filma), pokoji s igranim, nije izostavljena ni animacija, ponešto ih je slobodno rabilo čimbenike svih rodova, a uvršten je barem jedan igrani film, kineski cjelovečernji Ova žena (Zhe ge nu ren/This Woman, 2023), autorice Alan Zhang, vrlo zanimljiv i vrlo uvjerljiv u oponašanju dokumentarnog postupka, prikazan u glavnoj međunarodnoj konkurenciji.
Sedam je žirija dodijelilo sedam nagrada i priznanja, uz nagradu publike te Počasni Veliki pečat koji dodjeljuje Nenad Puhovski, osnivač i direktor ZagrebDoxa, ovaj put Werneru Herzogu za životno djelo, njemačko-američkom sineastu čijim je tad najnovijim dokumentarnim filmom Bijeli dijamant (The White Diamond, 2004) otvoren 1. ZagrebDox, a koji je i na ovomu podsjetnički prikladno prikazan u retrospektivnom programu Moj naj dox. „Ovaj je film u mnogim aspektima odredio pravac u kojem se ZagrebDox kreće i razvija“, zapisao je Puhovski u programskoj knjižici.
Glavne nagrade 20. ZagrebDoxa, Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji i Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji osvojili su Četiri kćeri tuniške autorice Kaouther Ben Hanie i KIX mađarskih autora Dávida Mikulána i Bálinta Révésza. Mada su rečena priznanja dodijelila dva zasebna žirija – za međunarodnu konkurenciju Valerie Blankenbyl, Lea Glob i Hrvoje Hribar, za regionalnu konkurenciju Enes Midžić, Tomislav Mršić i Alessandro Stellino – posrijedi su filmovi koji se, načelno, usredotočuju na vrlo sličnu temu, a pristupaju joj, filmski je uobličuju i predstavljaju posve drukčije. Ljepota mogućnosti.
Oba dojmljive i dirljive životne priče, zahvaćaju društveno široko iako su usmjerene na pojedince, odnosno na obitelji i odrastanje djece. Saževši na jednu od osnovnih linija, posrijedi su ostvarenja koja pokazuju slučajeve, možemo reći tipične tinejdžersko-adolescentske pobune protiv svijeta ili karakteristične izgubljenosti mladoga čovjeka koji zbunjeno traži samoga sebe i svoje mjesto u zadanom okružju, u tom osjetljivom razdoblju kad više nije dijete, a još nije odrastao, u oba filma s potresno lošim ishodima. Dvije Tunižanke svoj će otpor iskazati priključivanjem terorističkoj organizaciji ISIS/ISIL/IDIL/Islamska država, mađarski će mladac sudjelovati u paljenju požara u kojem će smrtno stradati nedužan muškarac. Ni one ni on, koliko shvaćamo, neće to učiniti iz uvjerenja, opredjeljenja ili nevaljalih namjera, već ponajprije kao čin bijega od zbilje u kojoj jesu, kao iskorak u drukčiji svijet, onaj u kojem će izmaknuti nadzoru dotadašnjih autoriteta, osloboditi se onoga što ćute okovima koje nose odmalena, koje nisu mogli birati. Rahma i Ghofrane, kako je prikazano, od kuće su i od poznatog im sustava opresije otišle u još opresivniju zajednicu jer su u novom okružju mogle biti doživljene ispočetka, kao jedinke, osobe, makar obespravljenije nego prije, a Šanji je, s prijateljima, vatru potpalio iz huliganske zabave, ni ne pomišljajući na to da bi psina mogla završiti tragično. I Tunižanke i Mađar završit će u zatvoru. U obje obitelji glavnu odgojnu riječ, najbolje što zna, vodi majka – tuniške sestre odrastaju bez oca, kojeg je majka napustila, a njezin novi dragi, ubojica, povratnik iz zatvora, sve ih zlostavlja, djevojčice po svemu sudeći i seksualno, iako se to ne spominje izrijekom; u obitelji mađarskih dječaka otac je prisutan, no, barem kako je prikazano, šutljiv i nedjelatan u pozadini.
Četiri kćeri već su postigle zamjeran svjetski uspjeh. Premijerno prikazane u glavnom programu 76. Filmskog festivala u Cannesu, ondje su nagrađene Zlatnim okom (L’Œil d’Or – ex aequo s marokanskom Majkom svih laži/Kadib ‘abyad Asmae El Moudir, također u Doxovu natjecanju). Bile su nominirane za Oscar u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma te su u raznim prilikama nagrađene s još dvadesetak nagrada. Kaouther Ben Hania film je osmislila i počela snimati retrospektivno, nakon što se sve ono što će prikazati već odigralo, i to prije mnogo godina. Rahma i Ghofrane Chikhaoui u nepoznato su se otisnule još daleke 2015. g. Film priču prenosi uz pomoć stvarnih protagonistica, njihove majke Olfe i mlađih sestara Eye i Tayssir te uz pomoć glumaca – djevojaka koje će glumiti Rahmu i Ghofrane te dvoje uglednih tuniskih glumaca, Majda Mastoure koji će igrati uloge svih muškaraca i Hend Sabri koja će, kad ustreba, glumiti Olfu, u odsječcima koji će samoj Olfi biti emocionalno prezahtjevni. Gledatelju se uvodno pojašnjava postupak, kao i okvir pripovijesti, iako neće biti otkrivene baš sve karte. Većina je toga snimljena u posve kontroliranim uvjetima, u ovećem stanu (ili u filmskom studiju), a protagonistice prepričavaju povijest događaja izravno u kameru, nerijetko u dijalogu s filmašima i navedenim glumcima, uz podosta prizora koje improvizirano, skicozno rekonstruiraju, uz današnje komentare. Srdačno, otvoreno, širokih osmijeha, čak i kad se govori o groznim traumama. Ambijenti, odjeća i filmska slika uvelike su estetizirani, ritam, tijek i opći ugođaj mogli bi se opisati elegantnima te se može učiniti kako je riječ o donekle prejakom nastojanju ka dopadljivosti, odnosno umivanju u korist šir(ok)e prijemčivosti, što se jedne strane ne doima sukladno onomu o čemu se govori, no s druge je itekako opravdano, jer posve je razumljivo da je svima uključenima stalo do toga da film bude gledan, a to će lakše postići lijepom slikom i ugodnim ritmom, tj. privlačnom ovitkom oko neugodna sadržaja.
KIX je, pak, izveden gotovo oprečno. Na početku snimanja, nitko nije znao do čega će doći, a ni gledatelja se ne vodi nježno za ruku, niti film objašnjava samoga sebe. Strelimice se ulazi u život, naglavce se baca u brzac. Redatelj i snimatelj Dávid Mikulán naprosto je, iz znatiželje, počeo snimati živahnog osmogodišnjeg dječarca Šanjija na kojega je slučajno naišao na ulicama Budimpešte, gdje se ovaj nestašno i razuzdano, prepun vedre dječje iskričavosti, bez nadzora odraslih igrao, jurcao i hahario sa svojim nešto starijim bratom Viktorom. Cjelina je sastavljena od autentično, neposredno, sad i ovdje zabilježenih dokumentarnih materijala, kamerom redatelja, većinom u pokretu, treskavo, usputice, s boka – i dječaci i Mikulán često su na skateboardu. Sve je potrajalo čak desetak godina, a različito od neprisutnih tuniških protagonistica o kojima govore drugi, Šanji je malne neprestano ispred kamere, također komunicirajući s filmašima, no uvijek govoreći iz sadašnjice o sadašnjici. U skladu s njegovom dinamičnošću, ritam filma je nemiran i brzometno vibrantan, a u skladu s njegovim okružjem, izgledom je prljav i (naoko) neuredan. Filmaši će se sprijateljiti i sa Šanjijevom siromaškom radničkom obitelji nastanjenoj u derutnom stanu od 26 kvadrata, a bez izravnog objašnjavanja i tumačenja, poprilično se čini da nemirni Šanji vragolijama, nestašlucima i neposluhom nastoji, kako zna i umije, moguće i nesvjesno, izmaknuti redu i poretku okruženja koje mu je zadano. Što će, nažalost, završiti pogubno. Osim Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji, KIX je na Doxu nagrađen Malim pečatom za film autora do tridesetipet godina starosti i nagradom FIPRESCI. Premijerno je prikazan krajem ožujka na CPH:DOX-u u Kopenhagenu, distribucijski i festivalski život tek mu slijedi.
